Od 29. travnja do 1. svibnja održana je duhovna obnova naše Frame u Domus Pacisu u Međugorju, pod geslom “Ti si me ovakvog želio, Ti si me ovakvog stvorio!”
Uz našeg duhovnog asistenta fra Stipu Rotima još 28 framaša zaputilo se u Međugorje na seminar koji će, pomalo neočekivano, ostaviti veliki trag na svima nama. Duhovnu obnovu smo započeli upoznavanjem s programom te svetom Misom. Nakon svete Mise imali smo predavanje našega fra Stipe. Fra Stipe nam je govorio kako je svaka naša nit stvorena od Boga. Kako smo svi važni i da nas Bog ljubi baš onakve kakvi jesmo. Po završetku predavanja imali smo rad s fotografijama. Promotrili smo fotografije, a zatim je svatko izabrao onu koja mu je najviše zapela za oko. Zadaća nam je bila izmisliti životnu priču osobi s fotografije. Osobe na fotografijama bile su različite, pa tako i njihove životne priče, ali opet svaka posebna na svoj način. Baš kao što su i naši vlastiti životi, različiti, a posebni. Ostatak večeri imali smo cjelonoćno klanjanje u kapelici Domus Pacisa.
Sljedeće jutro, nakon jutarnje molitve, slušali smo predavanje našega fra Sretana. On nam je ispričao priču o nezadovoljnom žongleru koji osjeća prazninu. Priča nam govori da trebamo moliti na svoj način, onako kako osjećamo u dubini svoje duše, jer jedino tako možemo biti ispunjeni i zadovoljni. Dalje nam je govorio o prihvaćanju dobra i zla u sebi. Usporedili smo to s pričom o kukolju i pšenici. Kukolj predstavlja ono loše u našim životima, dok pšenica predstavlja dobro. Rekao nam je da ako se kukolj čupa prerano, uništi se i mnogo pšenice, odnosno stvori se mnogo rana. Zato kukolj prvo trebamo prihvatiti, a zatim ga se pokušati osloboditi. Dok ne prihvatimo i ne priznamo sebi kukolj, odnosno zlo u sebi, ono će samo rasti. Jer snaga zla je upravo u neprihvaćanju zla.
Nakon fra Sretanovog predavanja imali smo rad po skupinama. Podijelili smo se u skupine i dobili pitanja, a zatim se svatko na pola sata osamio kako bi u tišini odgovorio na pitanja koja smo dobili. Kada smo završili vratili smo se svojoj skupini i čitali svoje odgovore. Zajedno smo došli do zaključaka kojeg smo kasnije na plenumu podijelili s ostalim skupinama. Ovaj rad po skupinama omogućio nam je da se otvorimo, te priznamo i sebi i drugima ono o čemu nismo imali hrabrosti razmišljati. A bilo je tu, duboko u nama. Cure koje su bile u skupini s tužnijim pitanjima, otvorile su svoje srce i suze im nisu prestajale teći. Izašle su staklenih pogleda, ali s puno olakšanja. I neka su, jer baš tada, baš to im je trebalo. Nakon plenuma imali smo mogućnost svete ispovijedi, a zatim i svetu misu. Večer smo nastavili uz zabavne igre, a zatim i odlaskom na Brdo ukazanja popraćenim zajedničkom molitvom. U zraku se moglo opipati naše zajedništvo.
Nedjelju smo, nakon jutarnje molitve počeli sa spremanjem. Svi smo se brže bolje spremili i nastavili sa zajedničkim druženjem i pjesmom. Kasnije smo imali svetu misu, emotivnu i posebnu. Nakon svete mise dobili smo svoja pisma koja smo pisali jedni drugima tijekom cijelog seminara. Pisma su zapravo bila najbolja ideja jer smo kroz njih osjetili da smo drugima važni. Shvatili smo da nas drugi vide onako kako mi sebe nikada nismo. Zaputili smo se i na posljednji plenum ovoga vikenda na kojem smo dijelili svoje doživljaje i iskustva sa seminara. Tada je kapelica Domus Pacisa čula sve naše iskrene emocije i osjetila more naših isplakanih suza. Emocije toliko iskrene pokazale su koliko je svaka osoba na svoj način posebna, te kao takva dotakla ostale svojom blizinom. Svi smo ostavili komadić sebe, komadić onoga što osjećamo, a osjećaje ostalih toplo zagrlili i urezali u svoje srce. Naši maturanti su s nama podijelili svoje strahove zbog toga što se bliži “kraj” njihovoj Frami i strah od toga kako nastaviti dalje, ali znajte da nije kraj. Jer sve počinje tamo gdje završava.
Frama Tomislavgrad
