U mome gradu već tri mjeseca na svakom rasvjetnom stubu istaknute su zastave, a vjerojatno će vijoriti do izbora. Za ljude koji dolaze u grad na par dana izgleda svečano i nakićeno. Mi koji smo tu starosjedioci znamo tko smo i kome pripadamo, od kralja Tomislava do danas. Tko nas to nacionalno osvješćuje i budi? Možda oni koji misle da smo zaboravili da su ti isti bili u službi ljudi koji su proganjali čestitog duvanjskog čovjeka. Na što nas se sprema? Sva događanja od Dana brigade, Nikole Tavelića, natjecanja za miss, i nogometne reprezentacije, gdje smo s ponosom nosili hrvatski dres i kucali tih dana kao jedno srce već su iza nas.
Jesmo li manji Hrvati ako razmišljamo drugačije i ako nas ova predstava za mase umanjuje, a na jedan način i podcjenjuje kao ljude koji su znali braniti i čuvati svoj stijeg? Nadam se da neću biti pogrešno shvaćen jer, razmišljajući kao oni, priča će ići u smjeru – što to tebi smeta. Način na koji se radi nije primjeren jer se pravi dernek i lakrdija od nacionalnih obilježja. Ona imaju svoje mjesto i vrijeme. Simboliziraju nacionalnu pripadnost, ističu se za vrijeme blagdana, javnih skupova, sportskih i kulturno umjetničkih svečanosti, svadbi, itd. Mi smo očigledno u stanju kroničnog slavlja, pa ako već hrvatski barjaci vijore ponosno na duvanjskoj buri neka svaka bude za našeg čovjeka koji je morao napustit svoje ognjište u nadi da će se jednom vratiti u grad pun ljudi a ne zastava.
Stanko Ćurčić, prof.
