Foto: Božo Krajina/Tomislavcity

Prisjećamo se onih koji više nisu s nama – fraza je koju čujem svake godine za Svisvete i Dušni dana. Ne namjeravam biti zabadalo, ali ova kratka medijska fraza u sebi sadrži čak dvije netočnosti. Da se na ovaj dan prisjetimo svojih milih koji nisu više na ovome svijetu i nije baš točna. Osobno, prisjetim ih se u nizu dana u godini. To prisjećanje je nekada s tugom i netko mi nedostaje, nekad s nostalgijom za vlastitim minulim, sretnim danima koje su sretnim činili ljudi koji više nisu ovdje. Još uvijek, ponekad, osjetim kako me malo gricne oko srca prerana i tragična smrt pojedinih ljudi za koje sam mislio da bez njih ni ja ne bih mogao živjeti. Srećamoja, vrijeme je, ne izliječilo, nego zaliječilo te otvorene rane, a nove se, sreća moja, nisu pojavile. Što ne znači da neće.

Toliko o prisjećanju samo na ovaj dan. A da više nisu s nama? Itekako jesu. Tijela naših mrtvih smo vratili zemlji i nad njihovim počivalištima postavili biljeg. A oni su stalno s nama u našim tugama i srećama. One koje smo voljeli volimo još više, a onima koji su nas malo načepili za ovozemaljskog života smo oprostili puno toga što smo im zamjerali. Itekako su s nama i oni kojima smo mi nenamjerno ili, još gore hotimice, učinili nažao – a nismo smogli snage, nismo htjeli, ili nismo stigli ispričati se.

Što čovjek stari to više razmišlja o onima koji su mu bili pratnja kroz etape života. Svojoj mnogobrojnoj rodbini, znatno mnogobrojnijoj od ove koja je još na ovome svijetu, palim svijeću, ali sam prestao moliti onako s nogu. Sada, kada je lijepo vrijeme, sjednem pored njegove slike, polako zapalim svijeću, uljudno pozdravim i kratko u sebi svoga dragoga prijatelja podsjetim sa – znaš li kad smo mi ono… Naravno, nikada na glas, nisam lud, pa da me proglase ludim.

Dušni dan je jer na svijetu nismo samo mi, ovi trenutni na Zemlji. Na svijetu paralelno žive oni koji su bili prije nas i oni koji će doći nakon nas.

Tko to ne shvaća, nakon njega potop, a on u ništavilu…

 

Božo Krajina/Tomislavcity