Foto: Marko Pašalić/Tomislavcity

Volim ovu čudesnu šumu povrh našeg grada. Tajanstveno zeleno utočište među čijim borovima smo ostavljali djetinjstvo. Bježali od tko zna čega i čekali zvuk praporaca nekog našeg, duvanjskog Jelenka. Ali dražesno lane nikad nismo susreli.

Gazeći velikim stopalima po davno iščezlim dječjim tragovima, stazica me danas dovela do ruba segetske oaze. Iza sebe sam ostavio fijuk iglica, miris smole i nedozrele lješnjake. A ispred mene padina i velika bijela kuća s još većim dvorištem. Skriveni od srpanjskog sunca, stanovnici su se zavukli u nju. Svi osim sićušna stvorenja u crnom. Sklupčana i sama sjedila je na klupici. Kao da čeka. Lišće, u čijem hladu je tko zna kamo otputovala, bilo je teže od njezinog tijela. Na koljenima je držala suhe ručice s modrim križićima u koži. Pod šudarom jedva žive oči, dva kestenasta oceana. I pogled u daljine, tamo gdje se nebo naslanjalo na planinu. Sve dok joj, kao uljez, nisam ušao u vidokrug, u sliku najmilijeg joj pejzaža. Prolazio sam bez disanja. Samo da joj suvišnošću ne pokvarim snove. Ali je bilo kasno. Nasmiješim se i neprimjetno kimnem. Nije uzvratila. Tek sporo trepne. Ne miče. Produžio sam, ali me sustiže hrapav glasić. Usporim pa neodlučno zastanem. Suha ručica već je bila visoko kad sam joj se okrenuo. Stajala je. Širok osmijeh i sad najživlje oči lomili su mi koljena. A slomili srce. Vratim joj i pozdrav i osmijeh pa stegnuta grla nastavim, dolje prema hramu.

Eh! Postoje trenutci kad čovjek mora zgriješiti, bez izgovorenog opsovati i kriknuti. Na trulež prokletog novca, gomilanje, grabež, trku, spaljene osjećaje, na ljudski čemer. Na najveću laž: Nemamo vremena. Na okrutnost i poraz života. I uzdah Djeco, gdje ste?

Večeras iz kućice s drugog kraja šume, kao pahulje maslačka, otpuhujem Nebu molitvu. Za nju i sve drage u duvanjskom (ne staračkom) Domu starijih i nemoćnih. Za sve zlatne ruke što ih na posteljama njeguju. Jer ne znam kog je danas zazvala, koga vidjela. Komu je mahnula?

A ja? Ja sam napokon vidio kesten-oči. Sjetne i sjajne, ali pomirene. Oči onog dražesnog, pitomog i nikad viđenog duvanjskog laneta.

Marko Pašalić / Tomislavcity   

 

Foto: Marko Pašalić/Tomislavcity