Oduvijek je ćaćina riječ bila jača od materine, iako su majke puno više govorile.
I Venka je, otkako je kao djevojka ostala trudna u roditeljskoj kući, zazirala od ćaćine beside pa bi se povlačila u svoju sobicu, a tamo su je čekala nova previranja i strahovi. Postali bi još jači kad bi ih majka raspirila povremenim provirivanjem na vrata, glasno otpuhujući uz tegobne riječi:
– Bože moj, šta me snađe?
Nije Venka ni slutila kako otac prati majčine korake i opominje je za kukanje kojem je bila sklona, a on to nije podnosio. Nije znala ni kako je, one večeri kad je doznao za njezino stanje, otišao u Ivanovu kuću i razgovarao s Ivanovim ćaćom. Nisu dugo pričali, niti grubo govorili. Ivanov otac je, kako i dolikuje čestitu čovjeku, preuzeo odgovornost:
– Grijota je curu iznevirit? To radi magarac, a ne pravi momak – govorio je odlučno i odrješito – ja ću sutra zorom krenut za Dubrovnik, nać ću ga i očitat mu bukvicu, nek se cura ne sikira priviše.
Obećano je bilo i učinjeno. Raspitao se Ivanov otac kod Posušana koji su klesali kamen na Vratima od Pila i našao Ivana sa skupinom koja je radila na Stradunu.
Zatekao se Ivan ugledavši oca, nekakva nelagoda mu prođe tijelom pa mu klonuše ruke i iz njih ispade čekić kojim je udarao dlijeto pri obradi kamena.
– „Nije mrtva glava“, Ivane! – otac riješi Ivanovu dvojbu – ali ćeš „pokusat poparu“.
Splasnu strah u Ivanovim očima i preobliči se u radost kad mu otac ispriča za Venkino stanje.
– Ne branim se ja, ćaća, dite je moje! – prizna pod upitnim očevim pogledom i sjede nespretno na kamene skaline osjećajući snagu očeve beside, ta nikada joj se nije usprotivio jer je bila pravedna.
– Poruči Venki da se ne brine. Čim se rađa završi, eto mene kući, oženit ću je s draga srca.
Te riječi doslovno je prenio Venki Ivanov otac i u uplašene djevojačke oči vratio prekrasni sjaj. Uručio joj je i dar, šarenu dubrovačku maramu koju Venka prve nedjelje stavi na ramena kao odgovor radoznalim župljankama.
– „Obećanje ludom radovanje“? – dobaci u prolazu majka Venkine najbolje prijateljice s prizvukom hinjene zabrinutosti.
– Ne bi dala svoje divičanstvo za svu svilu ovog svita – oglasi se piskutavo Venkina rodica grubog lica.
– Triba dostojno doć na vinčanje – podrža je druga, omanjeg rasta i nezgrapnih pokreta.
– Nismo sve poštene, ima nas i „crna obraza“ – oglasi se Venka povrijeđena otvorenim capanjem bliskih rodica – vi osvitlajte obraz našem rodu, ja ga, eto, nisam osvitlala.
Osjetiše rodice kako su pretjerale pa se licemjerno pošutješe kad im priđe Venkin budući svekar:
– Kako si, Venka? – pozdravi je srdačno – ljubi te ta marama, nema ti parice u puku.
Planu ljubomora kao luč u srcima Venkinih družica, ali odglumiše pristojnost i poniznost.
– Draga si mom Ivanu pa ćeš bit i meni ako Bog da – ohrabri je Ivanov otac- i ćaća te voli k’o očinji vid. Kaže da si ista njegova mater, pokojna ti baba Venedika. To je ime bilo jedino u našoj župi.
– Meni je ćaća nadio ime u njezino, po našem običaju. Mene, eto, ne zovu Venedika, već Venka.
– Lipo ti je ime, baš ti pristaje – bio je to za Venku najljepši kompliment kojeg je čula. Najradije bi čvrsto zagrlila Ivanova ćaću i zahvalila mu što se zauzima za nju, ali se suzdržala i samo se blago osmjehnula.
Iva Bagarić/Tomislavcity
Foto: Ilustracija
