Jure i Mara su ove godine posebno uživali u blagdanima. Njihov mlađi sin Ante najavio je povratak u zavičaj. Stoga je Mara prije svečanog novogodišnjeg ručka, kad moli za „rod, berićet i blagoslov“, veselim glasom zapovjedila Juri:
– Užeži sviće!
Volio je Jure taj običaj i svake godine je ponavljao:
– Ne krećite mi u „trojstvo“, a ostalo radite po svom planu. Ove godine sviće gore veselo.
Istina kako jednostavnim ljudima malo treba za sreću. A te male stvari su upravo najvrijednije. Zajedništvo za obiteljskim stolom prijalo je svima. Tom osjećaju ugode i punine teži svako normalno ljudsko biće.
– Znao sam ja da će se svit počet vraćat’. – Jure se ote glasni monolog.- Mi smo odlazili s potribam, a vi dico odlazite od bisa. E, neka je mom Anti došlo iz guzice u glavu.
– Kaj to znači?- bila je radoznala nevista Štefica.
– To će tebi protumačit’ svekrva. Ona je profektni tumač.
– To bum ja sve skužila kad dođem sim. Ne bute verovali, ali tak se veselim životu u ovom miru bez buke i vreve. A nadam se i uspehu u poslu, Duvanjke su ful moderne žene, vole lepu obleku.
– Ne triba tebi drugi mušterija od naše Nade. – Jure je podržavao nevistu u novom poslu što je ga planirala pokrenuti u mjestu, trgovinu odjeće.
– Nada je ove godine kupila sebi pet kaputa i uz svaki kaput odgovarajuću obuću. Zato joj materina tergarka nije imala di stat’ – Jure je zabavljao prisutne šaleći se na račun kćeri Nade.
– Virujem ja da iglica nije mogla u gepek od Nadini ruta. Svaki dan je na njoj nova odića, a po čijim će leđim puknut’, pitaj Boga. Zato ti nevista ne brini za svoj biznis. Dok je ženski glava, trgovina će ić’. Već je meni drago i zbog malog Josipa. Sad kad ima prikuća, smetnut će te igrice i ‘lektroniku.
Antin povratak u zavičaj razveselio je cijelu obitelj. Prisjećajući se minulih vremena kad se jedan kaput nosio po nekoliko godina, kad su kao dječaci nosili u školu bate šugeljuše, pa sve do prvog Jurinog prtenog kaputa u kojem su se vjenčali svi momci iz sela, odmorili su dušu spoznajom kako je ovaj svijet vrtoglavo napredovao u materijalnom pogledu, ali se duhovna razina prilično poljuljala pred navalom „novog“ vremena.
Iz razmišljanja o aktualnoj problematici, vrati ih Marin mirni glas.
– Oćemo li po običaju izmoliti sedam Očenaša na Novu godinu? – i ne čekajući odgovor Mara prva kleče, a Jure zanjom držeći se za stolicu. I mlađi se prignuše na koljena i započe molitva.
– Utrni sviće! – reče Mara poslije križanja, primaknu Juri čašu crnog vina i komadić kruha kojim su gasili svijeće na božićnom ručku. A onda svečano ponovi staru i lijepu čestitku.
– Na dobro nam došlo mlado lito i nova godina!
Iva Bagarić/Tomislavcity
