Život zna prirediti priče kakve ljudska mašta ne može smisliti. Siromaštvo im je plodno tlo. Kad mu se pridruži zloba, zajedno pletu trnovi vijenac, a kad sklopi savez s ljubavi, zajedno tkaju vezeni rubac.
– Ne umi se ta moja priča ričima kazat – govorila je najmenica Janja kad su je raspitivali o rodbini.
– Da imam srce, pripuklo bi! – Jagi se njezino odrastanje činilo toliko teško pa nikom nije davala prednost u žalopojkama.
– Ne znaš ti, moja Jage, za teškoće. Grijota je se tebi žalit. Ako si nekad bila siromaška, sad si gazdinska – opomenu je jetrva Cvita predući vunu.
Janja je šuteći slušala ženske razgovore, nije voljela pričati o teškoj prošlosti. Otkad je pronašla ljubav, naučila je u svakom novom danu tražiti ljepotu, njome je liječila grubost minulih.
– Je li te išta od zemlje zapalo? U vas doli nema pustipolja, rađa di god bodneš – bila je radoznala kuma Vranjka.
– Stric me odvea u grad i reka da pritisnem prstom kod pisara, privaria me. Govoria, ka, šta će žensku zemlja, udat će se?
– Grišna mu duša! – živnu Jaga – nekad ti je tvoj bliži više dalji od stranca.
– Eto mu tamo, Bog će svakog pitat za njegova grišna dila – pomirljivo prozbori Janja.
– Ima toga svagdi – kuma Vranjka pletitkom iglom skloni pramen kose pod šudar pa nastavi:
– U moje rodbine, pod Velikom Stranom, služi najmenik Jozo. Svašta ga gonilo sritnjaka. Ćaća mu pogino od studeni iđuć iz drva, a mater veremila godinu dana i umre. I njeg su stričevi otpravili u najam, a pri diobi mu nisu dali ćaćinu isu. On od sebe bio nekakav, ne znam kako bi rekla, nije neznan, već prikoviše dobar, nije se znao borit za se. Eno ga u moji, služi, čuva ovce.
– Znan ja dobro Jozu – ozari se Janjino lice nekako posebno i neobično pa se žene zagonetno zgledaše.
– Nu je đaa?– zavrti glavom Vranjka pogledajući Janju ispod oka – Jozo i je tvoja prilika. Malo zašli u godine, ali ne udi.
Janja se nespretno vrpoljila dok su je žene radoznalo promatrale.
– Nemoj nas ostavit, Janje! Ko će nać taku slugu? – provali iz Jage.
– Ne mislim ja da će Janja od nas otić? – Cvita je upitno zagledala ne znajući bi li se Janjinu dobru veselila ili ne.
– Bože moj, dobro ti svak voli sebi – nasmija se Vranjka – i ja sam taka. Drugom bi zakon krojila, a sama gledala „proć ispod kapi“!
Janjin smiješak na spomen najmenika Joze, stavi „ šušak u uho“ cijelom selu. Svi su se pitali gdje bi Janja i Jozo živjeli kad bi se uzeli. Bila je to zanimljiva tema i za susjedno selo u kojem je Jozo služio u najmu.
– Volio bi ja zbog Joze da upravi sobom – oglasi se gazda Vid – ma, di će? Ne će past na golu ledinu? Možda mu stričevi dadnu kakav okrajak?
Dogodilo se upravo to. Kad je Jozo došao stričevima reći da bi se ženio Janjom i da bi se kućio ko i ostali svit, stričevi mu, poslije dugog vijećanja, udovoljiše, više zbog sela, nego zbog Joze.
– Eno ti ledina poviš Solila.
– Dobro – zahvali Jozo – ja ću udarit kočiće. Plemići su obećali pomoć kad se vinčamo, zbog svoje Janje.
– I je njiova, tolike i godine služi? – prsio se Jozin stric.
– Svakom po zasluzi! – naleti Jozi poznata misao, iako nije ulazio u njezinu dubinu. Bio je sretan što će i on imati svoju kuću i svoju ženu, i živit ko čovik. Tako se osjećala i Janja. Skromne ljude je lako usrećiti.
Oboje su blistali od sreće kad Jandre doveze kola puna kamena žestaca za temelj njihove kuće. Ne prepoznaše prijekor u njegovu glasu kad Jozinim stričevima reče:
– Jeste ljudi?!
Iva Bagarić/Tomislavcity


















