Jedna od ljepših odlika duvanjskog „svita“ je otvorenost i njegovanje dobrosusjedskih odnosa. U tom kraju se još uvijek može „banuti“ na kavu bez najave i u opuštanu razgovoru olakšati dušu znajući da „dobar susjed zlata vrijedi“.
Mara je tako jednog travanjskog popodneva pravila kavu svojim konama pričajući im kako joj je dobro kod dice u svitu, ali se tamo ne bi mogla obiknuti jer nema ove lipote i zajedništva.
– Svak se zatvori svojim vratim i čumija. Da ti je sto muka, ne će ti niko povirit. A ako i progovoriš i s kim, tribaš pričati tiano pa pazit šta govoriš – smorno je to za me. Što li ti ovo naško? Ne moraš svaku vagat, a ni čekat red.
– Nije ti ni ovo lipo – javi se Anđa – ja ne mogu od Kate doć do beside. Ona nekako zgodno ujagmi i džaba ti je.
Glasan i grohotan smijeh poprati Anđinu pritužbu, a Kata joj spremno ponudi savjet:
– Bori se, kuma! Ne bi ni mene zapalo da čekam red.
Naravno, sve se nasmiju i druženje teče u vedrom i pomalo bučnom tonu. Nema u tom ništa loše dok kakva priča ne pogodi koga u žicu, što se i dogodilo upravo toga dana.
Naime, Luca se „na sva usta“ hvalila svojom prijom Mostarkom ističući imućnost kuće u koju joj se udala kćer. Svima je to pomalo išlo na živce jer je Luca pretjerivala, a trunka zavisti tinjala je u njima budući da je Luci „upala sikira u med“.
U jednom trenutku Kata je, u svom stilu, zaustavila Lucino hvalisanje.
– Ajde Luce, Bože mi te prosti, ko se još fali s prijom nakon dvi godine. Ta ljubav jedva izdrži misec dana.
– Ko kaže – vrcnu se Luca – ja volim svoju priju. Nikad ja ne bi vidila Rima da mi prija nije platila put!
Na ovu Lucinu, planu Kata ko šibica.
– Lako joj je platit kad joj je čovik na vrime „jamio“. Nije i’ ona zaradila.
Zajampurila se Kata pa lupkajuć kašikicom po stolu i miješajući kavu velikom brzinom, proli i ne obazirući se na mrlju.
Mara se kao domaćica našla u neugodnoj situaciji i nastojala je priču okrenuti u drugom smjeru.
– Di no ti, Kate, kupi tu košuljicu? Baš ti je lipa. Ugasita u crvenu, a cvitići sitni. Pravo te ljubi kad je obučeš.
– Donila mi prija na kolač – Kata se nije dala zaustaviti, nešto je u njoj vrilo pa Marin pokušaj da je odobrovolji, nije uspio.
– Ne mogu ja slušat nadovidanja – nastavila je – nemoj mi vriđat pamet. Samo me bez potribe potežeš za jezik.
I Kata i Mara su nemirno sjedile na stolicama dok su se susjede dobro zabavljale neplaniranom predstavom i pogledima odobravale Katino tesanje. Tišinu, koja se na trenutak pojavi, iskoristi Anđa i umjesto da gasi, ona još potpali vatru.
– Lakome su oči pri pogači – izrecitira – svak te više voli kad imaš pa ti pričaj svom svecu.
– Štaš mi pričat! – okuraži se Kata i zanemari Marin upit.
– Čini li vam se ova kava malo pripržena?
– Jok! – odgovoriše susjede uglas dajući prostor protagonisticama, dok se Mara mučila tražeći način kako ugasiti uzavrelu atmosferu. U sebi je zazivala Božju pomoć vidjevši da nema saveznika u prijateljicama. Zabrinuto je provirila kroz prozor i uzviknula sa strahom, ali i olakšanjem.
– Nešto gori kod tvoje kuće, Kate!
Skočila se Kata i u tren oka trčala je prema svojoj kući odakle se pojavio zadihani i uplašeni Jure govoreći:
– Ja tio zapalit ovo malo smrada na međi, a vatra uze baa-maa i ote se kontroli!
Kata je brzo i vješto gasila vatru i tješila Juru poznatom dosjetkom.
– Vatru gasi – brata spasi!
Juri je pao kamen sa srca i osjećao je veliku zahvalnost prema dragoj susjedi dok su to gledale i ostale žene ispred Marine kuće razočarane zbog prekinute predstave, ali su se oraspoložile kad im je Kata doviknula:
– Sutra kava u mene, otelila mi se Šarova!
Iva Bagarić/Tomislavcity/OŠ fra Mijo Čuić
