Umijeće je napraviti dobar odabir, poglavito ako se vodimo kojekakvim interesima ili načelima zavičajnosti. Ali, umijeće je i ne biti podložan tim odrednicama.
Te subotnje večeri Manje i Anđa su pozvali kumove na pole te Manjin omiljeni eliksir kojeg potajno konzumira kao mjeru predostrožnosti sezonskoj gripi, rasol iz kiselog kupusa:
–To je priki lik za naladu, samo nisam smio u kuću donosit dok su bile neviste, mržbaju se na miris, aj ti to razumi?
– Tako ti je i u nas – požali se Jure – ja nisam okusio bili luk dok moji nisu otišli. Mara me uvik primerušiva i priti da se strpim. Briga nje što se ja nemam čime branit od bacila.
– Ne bi ni ja smio s rasolom na stol da ima iko od mlađarije! – okuraži se Manje noseći pun bokal – ljuti se i Anđa, ali tek u neka doba kad nastupe posljedice, kad se oslobode vitrovi. Prozvala me Prdo, iako meni ne priliči taj nadimak?
– Vas dvojica malo kasnite za svitom – Anđa ih opomenu dobronamjerno – mi žene se prilagodimo, moramo.
– Kakvo kašnjenje, Anđe, mi iđemo isprid svita – usprotivi se Manje veselo pa zagledan u televizor zaroni u sjećanje:
– Mi smo davno pričali o sinu našeg kape Hansa koji je na sebi imo kilo železa, što u nosu, što u ušima, u obrvom, o vratu. Tada u nas toga nije bilo. A pogledaj danas, svako drugo uvuklo alku u nos, ne znam kakva je lipota u tom? To se lako more dat na zlo?
– Sićam se vaši priča – oglasi se Mara – ali, triba svakog razumit. Ja mislim da se tako prikriva neka valinka. Opet, grijota je priviše zamirit, ima nas svakakvi, ali najviše svita izgleda normalno i pristojno. Ti neobični samo zapnu za oko.
Ova rasprava bila je ponukana tv – emisijom koju su pratili te subote. Budući da je Anđa bila dobro informirana, spomenu im kako je u glazbenom natjecanju i jedna Posuška čija je tetka kuma njezine prije.
– Vidi se da je mala odovud – Mara će srdačno – vesela, prirodna, a piva ko slavuj.
– Šta će joj stranjska pisma kod lipi naši? – Juri se ote zamjerka, iako je zdušno navijao za nju.
– Možda je se nije pitalo – Anđa hitro plasira opravdanje – ovde većinom pivaju stranjske, meni su neke baš lipe.
– Jesu đavla? – upade Manje posprdno – to ti samo oćeš reć, do mene nikako ne dopiru. Prošle subote je jedan dečko lipo otpivo Vicinu pismu, to je bilo pivanje. A mala je šesna i ušćuperna, pivala je i ona jednu našku, pravo lipo. Ja mislim da će dobro proć, ositi se da ima „ono nešto“, oće k srcu.
– Ja bi se zakleo da je i ovaj crnomanjasti i okošći od nas, naše mu bezime? – razglabao je Jure – nekako mi leži i stasom i glasom.
Zagledani u televizor, kumovi su komentirali ponuđenu šarolikost. Nije im se sviđala šminka na muškarcima, prstenje u nosu, pirsinzi na licu, pretjerana golišavost, ali Manji najviše zasmeta jedna odjevna kombinacija pa odlučno izjavi:
– Nisu muške noge za suknje!
Ovom izjavom nasmija prisutne pa veselo nastavi:
– Srića naša pa kasnimo za svitom! Kako bi ja i kum izgledali sa suknjetinom na sebi?
Originalnim komentarima malo društvo je pratilo glazbeno natjecanje. Sudionike su, prema osobnom nahođenju, svrstavali u dvije skupine: moderni i normalni.
-To se, kažu, zove imidž? – Mara se trudila razumjeti ono što drugi nisu htjeli.
– Ovo ti je „što nakaradnije, to popularnije“, to sad prolazi ko pita – tvrdio je Jure.
– Nije, Jure, triba znat zabavit svit. Ne zna to svak. Nekom valja ova skaka i skrika, mlaćenje sobom, tako se mladi provode. Druga smo vrsta mi koji volimo lipe riči i tianu melodiju.
– O ukusima se ne raspravlja – Anđa ponovi davno kazanu misao pa doda i svoju – ali se lako pripozna šta valja i šta vridi.
Na kraju večeri se to i obistini. Pobijedili su svi kandidati po njihovu odabiru iz skupine „ normalni“. Manje zadovoljno otpi posljednji gutljaj rasola pa poentira:
– Dobro doboga! Meni je drago što nam je nacija još u normali!
