Gledajući sina Josipa kako nevoljko uči hrvatsku povijest, Ante se prisjeti svoga školovanja u „onom vremenu“ kad su knjige bile pune lekcija o Drugom svjetskom ratu, partizanskoj borbi i Komunističkoj partiji. Odbojnost prema toj povijesti činila mu se opravdanom, ali pomanjkanje oduševljenja za našu hrvatsku povijest sad ga pomalo plaši. Vraćajući se u prošlost, tražio je rješenje za uspavanu mladost.
Tada je išao u osmi razred i imao potvrđenu jedinicu iz povijesti ili istorije kako su je onda zvali. Nije on volio to gradivo jer je više vjerovao svojoj babi, nego nastavniku iz dalekog srpskog mjesta koji je u duhu širenja bratstva i jedinstva došao predavati u duvanjski kraj.
Pod majčinom prijetnjom, da će ga kazati ćaći za jedinicu, Ante je uzeo knjigu i naglas pročitao naslov „Bitka na Neretvi“, a baba je reagirala na svoj način:
– Ništa ti to nije istina, sinko! To su oni pisali posebi. Partizani su bili k’o narodna vojska, a našem narodu su nanili zla da te Bog sačuva. Tvog dida i još ljudi iz našeg sela ubili su na pravdi Boga. Izvedi iz kuće na silu i odvedi u planinu pa pobij k’o živinu. Oni su za nas zlikavci. Možda za nekog i nisu. ‘Ko je bio uz nji, bilo mu je dobro. Ta „rat je uvik nekom rat, a nekom brat“.
– Nemoj tako prid ditetom pričat’, baba! – opomenu je nevista Mara.
– Nek uči i ispravi jedinicu. A svašta se u životu mora nazor. Ovu zadnju doda za sebe.
Mara je pogledom upozorila babu i ona posluša nevistin savjet pa ušuti. Anti je krišom šušnula papirnatu novčanicu i kriomice namignula. Baba i Ante su se uvijek dobro razumjeli jer ga je baba i odgajala dok je Mara radila težačke poslove.
Uzeo je Ante knjigu i počeo čitati naglas da mater čuje, a u mislima je već bio u seoskoj trgovini i kupovao sebi veliku napolitanku i „Opatiju“ jedva čekajući kad će s pajdašima potezati prve dimove za Matišinom pojatom. Ubrzo je utonuo u san osjećajući kako ga baba pokriva materinom jaketom, a noge mu zašuškava pod svoju pregaču. Život mu se učinio tako lijep da se široko nasmijao mačku koji je preo kraj šporeta.
Sutradan se dogodilo ono što je Ante i naslućivao. Nastavnik ga prozvao i zadao lekciju „Bitka na Neretvi“. Ante se izmotavao odgovarajući:
– Uh, bilo je krvavo, druže nastavniče. Skroz krvavo. Naši tuku, oni se brane. A krvi – do koljena. Stuklo, brate. Stuklo do nogu.
Neobičan odgovor uskomešao učenike pa začuđeno gledaju nastavnika kad onako ozbiljan i uzrujan stade pred Antu u prijetećem stavu.
– ‘Ko tuče? Ko se brani? ‘Ko su za tebe naši, a ‘ko njihovi?
Osjeti Ante ozbiljnost situacije, srce mu je tuklo k’o ludo, više od nastavnikova pogleda, nego od sigurne jedinice.
– Reci, Ante, jesu li za tebe partizani naši ili njihovi!?
Osjeti Ante provokaciju u pitanju pa u njem progovori ona zatomljena ljubav prema ubijenom didu i odvaži se na odgovor kojim iznenadi i samog sebe:
– Druže nastavniče, za mene partizani nisu naši – oni su ubili mog dida.
Tišina i napetost u učionici dosegle su kulminaciju. Antin odgovor ih je sve iznenadio i zatekao, ali i u dječjem svijetu istina ima lijepo i prepoznatljivo lice, osjećala se u zraku. I Ante se odjednom osjećao dobro, posvjedočio je istinu i na neki način se odužio didu, ne sluteći koliko će bure dići njegov odgovor.
Vijećalo se tih dana o „verbalnom izgredu“ u školi. Oglasile su se i vlasti. Milicija je patrolirala po mjestu. Krišom se provirivalo kroz prozore. Privođenja i razgovori. Jure je često dolazio u školu i dugo razgovarao s direktorom. Sve je i ostalo zataškano na lokalnoj razini jer su mjesnim vlastima bili draži Jurini „orlovi“, nego voljena država.
Iva Bagarić/Tomislavcity
