Prvi ožujka ponovno je stigao u kalendaru, a s njim i Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine. U Sarajevu zastave, govori i svečane poruke o zajedništvu. U hrvatskim krajevima — standardno pitanje uz jutarnju kavu: ima li neradni dan i tko točno slavi?
Ne iz inata, nego iz navike stečene dugim iskustvom života u državi koju svi formalno dijelimo, ali je očito ne doživljavamo jednako.
Malo povijesti, čisto reda radi
Dan neovisnosti veže se uz referendum iz 1992. godine, kada se većina građana izjasnila za izlazak iz Jugoslavije i samostalnu BiH. Važno je podsjetiti da su upravo Hrvati u velikom broju podržali neovisnost i glasovali za izlazak iz tadašnje države, vjerujući kako će nova BiH biti zajednica ravnopravnih naroda. U tom smislu, izlazak iz Jugoslavije bio je ispravan i povijesno nužan potez.
Međunarodno priznanje brzo je stiglo, a onda i rat, Dayton, entiteti, visoki predstavnici i sve ono što je od tada postalo stalni politički inventar zemlje.
Na papiru — neovisna država.
U praksi — država kojoj i danas treba međunarodni nadzor, politički tutor i povremeni „reset sustava“.
Neovisni… ali uz nadzor odraslih
Jer uistinu, malo je država koje imaju vlastitog upravitelja sa strane. Ovdje ključne odluke često prolaze kroz ured Visokog predstavnika, uz blagoslov Vijeća za provedbu mira (PIC) i poznate diplomatske ekipe zvane Kvinta.
Pa tako BiH istodobno slavi neovisnost — i čeka da netko izvana objasni kako će funkcionirati izborni zakon, institucije ili vlast.
Ironija koju ni najbolji satiričari ne bi bolje napisali.
Zašto Hrvati ovaj datum ne doživljavaju posebno?
Odgovor je zapravo jednostavan. Teško je razviti emociju prema državi u kojoj često ne biraš vlastite predstavnike. Najpoznatiji primjer već godinama nosi ime Željko Komšić — politički fenomen koji se u hrvatskim sredinama spominje više kao simbol sustavnog problema nego kao osoba.
Ljudi izađu na izbore, glasaju, a onda shvate da je rezultat već poznat negdje drugdje. Demokracija, ali s fusnotama.
Istina, intervencije visokog predstavnika Christiana Schmidta donekle su popravile dio odnosa u Federaciji BiH. Ne revolucionarno, ali dovoljno da se kaže kako sustav ipak povremeno dobije tehnički pregled.
Kako onda izgleda Dan neovisnosti u hrvatskim krajevima?
Bez velike euforije. Bez posebnih proslava. Ljudi rade svoje, popije se kava, prokomentira politika i zaključi otprilike isto svake godine: država postoji, ali osjećaj zajedničke države baš i ne.
U sredinama koje snažno čuvaju hrvatski identitet, katoličku tradiciju i uspomenu na Herceg-Bosnu, državne obljetnice BiH često ostaju više administrativni nego emocionalni datumi.
Zaključak bez velikih riječi
Dan neovisnosti BiH tako ostaje praznik koji formalno obilježavamo, ali rijetko doživljavamo. Možda zato što se neovisnost ne mjeri datumom u kalendaru nego osjećajem političke ravnopravnosti — a taj osjećaj još uvijek nije prisutan.
Možda će jednog dana ovaj datum imati drukčiju težinu.
Za sada, u mnogim hrvatskim sredinama u BiH, Dan neovisnosti ostaje više formalnost nego praznik.
Slaven Nevistić /Tomislavcity
