Ovog siječanjskog dana spustih se do Buškog jezera, gdje svako stablo, staza, stari kameni most i voda pričaju svoje priče i vraćaju uspomene na život koji se ovdje nekoć udisao punim plućima.
Polje, stara škola, livade, bogate oranice, žita, plasti sijena, stada ovaca, grla goveda i konja, volovi i zaprežna kola, koševina, kupelice, znoj, pura i mlaćenica…
Tu su Studene čatrnje, gdje bi čobani planodvali svoja stada i osvježavali se svježom vodom.
Pogled traži Otoke Šarića, Crkvine sa živom vodom, Matine vode, Prike livade, Šajinovce
Luke Ševića…
A gdje li su Šuplje stine – prema Bukovoj Gori?
Begovo polje – prema Kamešnici?
Zima je i mrzlo je uz vodu, ali hladno i ledeno samo mome tijelu, ne i njima, koje u bogatoj vodi plove i love — crne liske, patke, guske, gnjurci…
Je li hladno drveću?
Ja ne gledam oko kuće ‘raste,
već ja gledam na livadi plaste.
Te stihove cure bi „pripivavale“ onim momcima koji nisu imali svoje velike livade u polju, već samo šumu oko svojih kuća. Valjalo se udati za imućnijega.
Teku li još nepresušno: Šajinovac, Krstanovac, Ciganka, Trčinoge, Korića česma…?
Žive vode blizu kuća uvijek su bile na glasu, pa ako je momak i bio „mizerniji“, ako mu je izvor blizu kuće, bio je poželjniji za ženidbu – živa voda – živa zgoda.
Nad jezerskim plivačima kliktaji galeba…
Kao da čujem humoresku, onu oduvijek blisku čovjeku, a ondašnjim curama:
Prisojačko polje puno vode
Prisojani voze parobrode.
Selo Dućič uvik si na glasu,
naše krave po livadi pasu.
Lepet ptičjih krila pozdravi prošlost.
Život teče u vodama što žubore,
među stazama što vode kući,
među sjenama starih stabala i pjesmi ptica.
Zora Stanić / Tomislavcity
