Nazvala sinoć baba, taman usrid nevrimena.
Ne čujem te, reko’, od grmljavine i pustog šijuna, baba.
– Pa, je si stavila križ na prozor?
Križ, reko, veći od prozora, bona.
Ponovno se oglasi sveti Ilija.
– Ccc…bošsačuvaj! Nije se, bona, s tojim igrat! Stavi križ i ištekaj struju! I uvik imadni naporuči svete soli, viš da je Bog svašta pripušćo… Čeljad se, bona, skroz pronaopačila…
– A, čeljad je uvik ista, baba.
– Mo, kakvi ista, jadna ne bila! Di li dosadašnja čeljad, di li današnja…a-i-i, Bog te vidijo! Eto, viš kako je ista…čuješ li Božje ‘uke!
– Bilo je ‘uke i prije.
– Nije take! Kakvi! Čudin se što nas Bog i drži. Nit se to više viruje, nit se Bogu moli, nit išta…
Kao da potvrđuje njene beside, grunu još jednom i sastavi nebo sa zemljom.
– Eto, viš…jesan ti rekla.
Nebo se i dalje rastvaralo tutanjeći kao da se raspada, a babin glas djelovaše nekako čudesno umirujuće, poput jakog apaurina, čak i kad je govorio o strašnjem sudu.
Prije nego spusti slušalicu, još jednom napomenu:
“Odman stavljaj križ…i škropi, dok sv. Ilija nije ošino! Ščula!”

Biralo me/Tomislavcity