Dubina ljudskoga bića je često iskazana pojmovima duše i srca, kao što piše prorok Jeremija: „Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce”. U dubini ljudskoga bića se odlučuje za ili protiv Boga. Zato sveti Pavao opominje kršćane u Efezu: „Ne provodite život kako ga provode pogani, u ispraznosti svoga mišljenja (…) i zbog okorjelosti njihova srca”. A prorok Ezekiel zapisa: „A onima kojima srce hodi za grozotama i gadostima oborit ću na glavu njihov put”. U srcu se čuva ono što je vrijedno i važno, kao što je Gospa čuvala u srcu događaje o Isusu, piše sv. Luka: „Njegova majka sve je te događaje brižno čuvala u srcu”. ‘Tajne srdaca’ će objaviti sam Gospodin, kaže prva poslanica Korinćanima: „On će osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srdaca”. Važno je imati čisto srce da bi i savjest bila mirna.
Zato i psalmist u 51. psalmu vapi Gospodinu: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!”. Obraćenje srca je unutarnje obraćenje. To je potrebno onima koji žele biti Božja djeca jer: „Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina koji viče: Abba – Oče!” piše sv. Pavao Galaćanima. Otac nebeski ulijeva u naša srca dar Duha Svetoga, koji sadrži sve darove. To nam je potrebno na kraju ove crkvene godine. Ovo je 32. nedjelja kroz godinu, a ima ih 34. Sveto pismo nas stavlja pred odlučujući trenutak: što je najvažnije u životu jer treba položiti račun o sebi i svom životu. Primjer su nam dvije siromašne udovice: jedna iz doba proroka Ilije, a druga iz Isusova vremena. I obje su nam uzor pouzdanja u Boga i Božju providnost. Obje imaju veliko srce i otvorenu dušu prema Bogu u neimaštini.
Veliko srce siromašne udovice zaslužuje svojom velikodušnošću vječni spomen u Svetom pismu i u ljudskom rodu. Obje su spremne dati sve od sebe, od svoje sirotinje i pouzdati se u Boga.
Prva udovica u Ilijino doba reče: „Nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču” piše u prvoj knjizi Kraljevima i nastavlja „Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije”.
Siromašna udovica je povjerovala proroku i od srca pružila i zadnji komad kruha. A druga udovica je pred Isusovim očima u hramsku riznicu „ubacila (je) sve što je imala, sve svoje uzdržavanje”, piše sv. Marko. Udovica je dala za Božju stvar sav svoj žitak. Još ako razumijemo kakav je bio položaj udovica u Starom zavjetu bit će nam još jasnije sve ovo.
Udovica je u to vrijeme živjela u vrlo velikom siromaštvu, a vladalo je bezakonje. Nema pravo ni na kućni broj ni na muževo imanje. Kao majka morala se brinuti za djecu, a nije imala pravo na stan. Bila je bez pravne zaštite. Svu svoju vjeru i pouzdanje je stavljala u Božju dobrotu i providnost. Vjerovala je da je Bog „zaštitnik udovica i siročadi”. I to se ispunilo.
A vjera žestokog proroka Ilije pred ljudima nije imala izgleda za uspjehom. Prorok je prenosio Božju poruku po cijeloj zemlji, ali ljudi nisu htjeli čuti ni poslušati. Čak su kralj Ahaz i kraljica Izabela podigli vojsku da uhvate i ubiju proroka Iliju jer politički nije podoban. A Ilija potpuno shrvan i umoran u pustinji pod smrekom zaželi umrijeti. Zavapi Bogu: „Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih. Zatim leže i zaspa” piše u prvoj knjizi Kraljevima, a anđeo mu reče: „Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!”.
Iz tih događaja siromašnih udovica i proroka Ilije iščitavamo da Bog vodi računa o svakome od nas. Nije slučajno da smo stvoreni u ovo vrijeme i u ovom dijelu svijeta. Nije slučajno da smo članovi svoje obitelji. Bog ima plan za nas i da ispunimo ulogu koju nam je namijenio. Ima plan za svaki ljudski život, pa i onaj najsiromašniji, koji nije vrijedan za ljude i ovaj svijet. Bog prosuđuje drukčije, nego što to čine ljudi. Zato ostaje u evanđelju spomenik za udovicu.
Evanđeoski spomenik je za veliko srce u siromašnoj kući. Božja prosudba nije po ljudskoj mjeri. Pred Bogom je velika ljubav koja daruje, a ne vrijednost dara. Udovičine dvije lepte su bezvrijedne u ljudskim očima. Ali ona je ubacila sve što je imala, sve svoje uzdržavanje. Revnost i požrtvovnost pred Bogom donose spasenje, kao što je kod proroka Ilije.
Tko otvori srce prema Bogu, toga Bog nagrađuje. Možemo reći da Isus podiže spomenik onoj siromašnoj udovici, promatrajući njezinu vjeru i velikodušnost prema Bogu. To je „bezimena” sirotinja koja ima spomenik u evanđelju. U našoj hrvatskoj povijesti imamo dvije velike i svete žene udovice koje zavrjeđuju spomenik i u našem srcu. To su kraljica Jelena Slavna i kraljica Katarina Kotromanić Kosača.
Kraljica Jelena Slavna iz 10. stoljeća pokopana je u Solinu. Don Frane Bulić je otkrio 1898. godine njezin sarkofag i natpisnu ploču u predvorju crkve Gospe od Otoka. Na toj nadgrobnoj ploči, koja je bila razbijena u devedeset komada, piše: „U ovom grobu počiva glasovita Jelena koja je bila žena kralju Mihajlu, a majka Stjepana kralja. Ona se odreče kraljevskog sjaja dneva osmoga mjeseca listopada. I bi ovdje pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodnjega… Gle ovo je ona, koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledavši, čovječe reci: Bože smiluj joj se duši!” Kako je to veliko svjedočanstvo biti „majkom siročadi i zaštitnicom udovica”, a bila je hrvatska kraljica.
Kako su nedokučivi putovi Gospodnji. Evanđelje je tako zahtjevno, pa kad se radi i o vlastitom životu. Nije sve ovdje na zemlji. Trajan je poziv vjernima: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega” i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripremljeno. Jer ste imali veliko srce i oslobodili se svoje sebičnosti. To je poruka siromašnih udovica iz Svetoga pisma i naših hrvatskih kraljica. Imale su veliko srce i otvorenu dušu za Boga i ljude.
Fra Ante Pranjić P.
