„Svjetlo od svjetla pravi Bog od pravoga Boga, rođen, a ne stvoren, istobitan s Ocem”: to je ispovijest vjere u Isusa Krista na općem saboru u Carigradu 381. godine jer evanđelje kaže: „Pojavi se čovjek poslan od Boga, kojemu bijaše ime Ivan. (…) On ne bijaše Svjetlo, nego – da svjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet” piše sv. Ivan. Šimun i Ana će nazvati dijete Isusa u hramu „svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela”, donosi sv. Luka. Sad je lakše razumjeti kako Isus vraća vid slijepcu u Jerihonu, čim je slijepac ispovjedio vjeru u Isusa.
Teško je biti slijep u životu. Premalo se daje pozornosti osobama s bijelim štapom ili osobama koje vode dresirani psi po ulicama. Oni imaju bijelu vrpcu s tri crne točke na rukavu. U Hrvatskoj prije petnaestak godina bijaše preko 6000 slijepih, a preko 18 317 s oštećenim vidom i 3650 osoba sa sljepoćom na oba oka. U BiH je bilo preko 5350 slijepih i slabovidnih. Teška je tjelesna sljepoća, iako se tu može pomoći. Duhovna sljepoća je još teža. Slijepi Bartimej traži i viče: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” ili: Pomozi mi!, piše sv. Marko. Slijepac se ne obazire na masu svijeta koja ga ušutkava. On je slijepi prosjak. Ovisan je o drugima. A drugi nemaju sluha za njegovu bijedu. Čuo je da će Isus proći tim putom. Zato viče: „Sine Davidov, smiluj mi se!”. Taj vapaj pogađa Isusa: „Isus se zaustavi te reče: ‘Zovnite ga!’” bilježi sv. Marko. Bartimej: „Smjesta progleda i uputi se za njim” – za Isusom, nastavlja sv. Marko. Uspio je nadvladati utjecaj mase i postupiti po svojoj savjesti. Povjerovao je i tražio. To će ga izvući iz tjelesne i duhovne sljepoće.
Duhovna sljepoća je teža od tjelesne sljepoće. Sljepilo srca je gore od sljepoće očiju. Sljepilo srca ne vidi vlastitu sljepoću. Ne poznaje sebe niti ispravno sudi druge. Lako opaža tuđe oblake, ali teško primjećuje vlastitu sljepoću. Vidi trun u tuđem oku, ali ne vidi brvna u svom oku. Ostaje zatvoren u sebe, u svoj krug. Čovjek često ima strah pogledati u svoju dušu. Ovdje se može govoriti o religioznom i filozofijskom sljepilu. Tu se susreću agnostici ili oni koji ne poznaju put prema Bogu. Duhovno sljepilo ograničava slobodu, sužava svemir na samoga sebe i odbacuje drukčije mišljenje. Mnoštvo nije primjećivalo nevolju slijepca, ali je slijepac imao vjere i hrabrosti.
Često zna biti veliko iskušenje: mnoštvo ili osobna odluka, masa ili savjest. Lako se postaje podložan mišljenju i postupanju mase. Dobro se prisjetiti koliki utjecaj imaju danas: moda ili trend, zabava i potrošnja, način uživanja i ponašanja. Mladi se oblače kako im drugi kažu. Piju što vide kod drugih. Zabavljaju se kako im nameću drugi. Počinju skupa stanovati i živjeti bez vjenčanja. Nedjelja im je bez mise. Sve to znači da gube svoje ‘ja’. Masa guši savjest. Pojedinci se utope u masi. Iako svaki pojedinac ima potrebu za svojom osobnošću. Švicarski liječnik i duhovni pisac Paul Tournier kaže da današnji čovjek ima potrebu da ga Bog voli i liječi osobno. U masi se izgubimo. A može se postati velik ako se uzme život u svoje ruke. Slikar Pablo Picasso čim bi primijetio da ga neki oponašaju u slikanju, započinjao bi nešto novo i na nov način. Slijepac se nije dao pod utjecaj mase. Ostaje ustrajan po svojoj savjesti i traži rješenje za svoju sljepoću, usprkos ušutkivanju mase.
Veliki primjer svete žene koja ostaje uz istinu i u najtežim trenutcima patnje je kraljica Katarina Kosača Kotromanić. Umrla je u 53. godini življenja, 25. listopada 1478. u Rimu i pokopana u franjevačkoj crkvi Aracoeli. Kao kraljica majka doživljava osmanlijsko porobljavanje i smaknuće posinka kralja Stjepana Tomaševića. Jedva je izbjegla i sačuvala živu glavu bježeći preko Kupresa, Stona i Dubrovnika u Rim. Dvoje njezine djece Šimun i Katarina su zarobljeni i poturčeni. U Rimu je kao ‘trećarica’ sv. Franje služila bolesnima. Sa živom vjerom u Boga, trpjela je u progonstvu i bez djece. Četiri dana prije smrti piše oporuku i Bosansko kraljevstvo ostavlja papi Sikstu IV. i njegovim nasljednicima dok se njezina djeca ne vrate Katoličkoj Crkvi. Od te kraljice, Bosna i Hercegovina postaje jedna cjelina. Svjetlo vjere i srca nije žrtvovala ni pod cijenu vlastitoga života.
Svijetlo svijeta i svjetlo istine je donio i navijestio Isus Krist. On sam kaže: „Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život”, piše sv. Ivan. Krist je svjetlo i spasenje svih naroda i prosvjetljuje svakoga čovjeka. Učiteljstvo naše Crkve u dokumentu Svjetlo naroda piše: „Svjetlo naroda je Krist i zato ovaj Sveti Sabor, sabran u Duhu Svetomu, žarko želi da njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, rasvijetli sve ljude navješćujući evanđelje svakomu stvoru”.
Kupelj krštenja u ime Kristovo naziva se prosvjetljenje. Prihvaćajući pouku o Kristu Spasitelju, prima se Riječ Božja, „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka” donosi sv. Ivan. Sveti Pavao piše kršćanima u Solunu: „Vi ste svi sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noći niti tami, prema tome, ne spavajmo kao ostali, već bdijmo i budimo trijezni!”. Zato se naša Crkva brine za misije i širenje evanđelja po cijelom svijetu da svi ljudi dospiju do Kristova prosvjetljenja. Otvara oči za novi svijet i za novoga čovjeka, za budućnost. Istinska vjera ne zasljepljuje, nego otvara oči i prosvjetljuje. Vjera u Isusa Krista jest vjera svjetla i budućnosti. Gospodine, prosvijetli i nas i otvori nam unutarnje oči da bismo dospjeli u život s tobom zauvijek: „Sine Božji, smiluj nama se!”
Fra Ante Pranjić P.