Austrijski crkveni list “Sonntag” objavio je intervju s hrvatskim teologom o. dr. Franjom Vidovićem i pastoralnim dušobrižnikom Johannesom Staudacherom pod naslovom “Bleiburška tragedija – iz druge perspektive”. Razgovor se fokusira na Bleiburšku tragediju, jedan od najvećih ratnih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata, i njene dugoročne posljedice na ljude koji su pretrpjeli gubitke.
Vidović je naglasio da je Bleiburg postao simbol za mnoga mjesta zločina u bivšoj Jugoslaviji, te da su žrtve bile prvenstveno civili koji su bježali pred nadirućim sovjetskim postrojbama i komunističkim partizanima, prenosi IKA.
“Gotovo i nema obitelji koja nije pogođena,” rekao je Vidović, objašnjavajući kako je Bleiburg dugo bio tabu tema u Jugoslaviji. “Tko je o tome govorio, završio je u zatvoru,” istaknuo je Vidović, napominjući kako se govori o do 200.000 ubijenih, počevši od Bleiburga do takozvanih Križnih puteva kroz cijelu Jugoslaviju.
Staudacher je dodao da je priznanje boli ključno za proces žalovanja i pomirenja. “Nepravda najprije mora biti poznata i priznata, inače nema pomaka u smjeru pomirenja,” rekao je. Razumijevanje i priznanje boli, kako je naglasio Staudacher, esencijalno je za daljnji uspjeh života onih koji pate. “Dopuštenje tuge, iznutra i izvana, odlučujuće je za uspjeh daljnjeg života,” kazao je.
Vidović je također naglasio važnost suočavanja s prošlošću, te je napomenuo da Bleiburg nije samo mjesto zločina već i simbol svih mjesta na kojima se nije smjelo žalovati. “U samom Bleiburgu nije bilo tako mnogo ubijenih, ali to je bio početak progona,” rekao je Vidović, dodajući da grobovi žrtava sežu sve do grčke granice. “Budući da sjećanje na nevino ubijene u domovini dugo nije bilo moguće, Bleiburg je postao mjesto s kojim su se povezivala sva ostala mjesta na kojima se nije smjelo žalovati,” napomenuo je.
Staudacher je istaknuo važnost zemljopisnih i kalendarskih mjesta za žalovanje.
“Nema žalovanja u zrakopraznom prostoru,” rekao je, naglašavajući potrebu za stvaranjem i oblikovanjem tih mjesta. “To je jedna vrsta ljudskog prava,” rekao je Staudacher, dodajući da bez tih mjesta, proces žalovanja ne može biti potpun. “Najjednostavniji oblik kako može teći jesu suze i riječi. A Crkva bi trebala biti mjesto za to,” dodao je.
Vidović je iznio svoje osobno iskustvo posjeta Bleiburgu, prisjećajući se prvog posjeta još za vrijeme komunističke vladavine kada se o tome nije smjelo govoriti. “Ja sam osobno bio nekoliko puta na Bleiburškom polju, prvi put još za komunističke vladavine, kad se još nije smjelo,” rekao je Vidović, ističući važnost povijesnog znanja i suočavanja s prošlošću. “Ako nema suočavanja s time, nosit će se dalje naraštajima i dijeliti ljude, do danas,” dodao je.
Vidović je kazao kako bi volio da obilježavanje Bleiburške tragedije bude priznato kao tragedija naroda, bez poveznica s desnim ekstremistima. “Nije riječ o reklami za ustaše ili desne ekstremiste, nego o priznatoj tragediji našega naroda,” rekao je Vidović. Naglasio je kako je važno da se žalovanje na tim mjestima i datumima prizna, uključujući i od strane Crkve. “Šteta je što se moje žalovanje na tim mjestima i datumima ne može dogoditi, ako ju drugi ne priznaju, uključujući i Crkvu,” dodao je.
Staudacher je istaknuo da je ključ za pomirenje omogućiti ljudima da izraze svoju bol i žalost. “Mora se dopustiti da bol postane i glasna. To u bivšoj Jugoslaviji nije bilo moguće, u Bleiburgu je bilo moguće,” rekao je Staudacher, dodajući da bez izražavanja boli nema prostora za pomirenje. “Kako ljudi mogu pronaći pomirenje u budućnosti, ako prije toga nisu smjeli izraziti svoju bol, svoju nevolju,” upitao je Staudacher.
Intervju je zaključio razmišljanjima sugovornika o važnosti suočavanja s prošlošću za pomirenje i izlječenje zajednice. Vidović je naglasio kako je potrebno dati prostora za izražavanje boli i žalosti kako bi se proces pomirenja mogao odvijati. “Mislimo da bi Koruščani morali imati razumijevanja za to,” rekao je Vidović.
Intervju je vodio Georg Haab, a list “Sonntag” je objavio i kontekstualni tekst o Bleiburškoj tragediji, ističući kako je to bio početak “akcije čišćenja” jugoslavenskih partizana protiv antikomunističkih protivnika, koja je rezultirala smrću između 70.000 do 200.000 ljudi.
