OPROŠTAJ OD GIMNAZIJE 🥰 – Ante Smiljanić
Možda se ne sjećamo kada smo zadnji put poslušali neku pjesmu, igrali neku videoigricu, s prijateljima igrali nogomet na školskom igralištu, ali ćemo se uvijek sjećati zadnjih dana nastave. Doza bezbrižnosti, veselja i sreće (koja je u školskim prostorima prisutna) tih je dana neizmjerna, premda postoje oni koji grizu nokte do zadnjega dana jer neki predmet nisu „očistili“.
Moj prvi dan u gimnaziji bio je izrazito zbunjujući. Nova lica, glasovi, kretnje, škripavi parket na putu do moje učionice i na koncu svega dva ili tri čovjeka koja poznajem. Opći metež vlada hodnicima, đaci prvaci traže učionice, a stariji ulaze u te iste učionice i predstavljaju se kao profesori… Bilo je tog dana kao u košnici. Jedina je razlika u tome što pčele znaju što rade.
Ova škola je od moga prvog do zadnjeg dana ostala ista: netaknuta, nepromijenjena. Iako je, sama po sebi, u životu jednog srednjoškolca primarni izvor stresa i 80 posto problema, moje šetnje su nerijetko završavale u njezinom dvorištu. Zašto? Ne znam. Je li kamen što ga ugradiše u zidove čaroban, (ili stabla), ne znam. To mjesto odiše razboritošću. To mjesto, kao i sve drugo, pamti i lijepe i ružne trenutke. Svejedno mu se rado vraćam i nadam se da ću mu se vraćati i nekad kad se vrnem nazad u svoje Duvno. Škola je neizbježan dio svačijeg života, voljeli je mi ili ne.
Ako znaš organizirati svoje vrijeme, neće ti stvarati probleme. Uistinu je tako. Tako će biti i u svemu čega ćemo se dotaknuti u budućnosti. Sada kad je sve ovo gotovo, vidim da slatke brige prestaju. Svaka od ovih osamdesetak mladih, uzavrelih glava postaje drugi čovjek, novi čovjek koji je spreman samostalno zakoračiti u život. A što je toga novog čovjeka učinilo novim? Samo jedan, zadnji školski dan i komad ovjerena papira. S papirom ide dalje, dobije još jedan, i ako je sve kako treba biti, taj će mu papir donijeti obilje i mir. Zato ako vam se nekad učinimo kao lijena i nesposobna mladost, imajte na umu da nas je samo komad papira izbacio iz trinaest godina duge monotonije.
Oni koji cijeli život provedu u školi to su profesori. Strogi, strašni, ovakvi, onakvi… Kad god tko hoće, može nekomu naći manu i govoriti o njoj, uzimati je svaki put u usta kad se spomene određena osoba. Objektivnost je bitan faktor kojeg manjka u ljudima. Zato i jeste, dragi profesori, loši i gori, a ustvari niste. Vi ste zapravo ljudi koji rade posao koji vole (valjda) i izlazite nam uvijek u susret. Mnogo više puta smo se mi prema vama odnosili s manjkom poštovanja. Čast izuzecima. Nekim riječima i djelima ipak nije mjesto u školi. Nekada je mudrije prešutjeti i svoj komentar ostaviti za sebe. Hvala vam što ste četiri godine bili uz nas i pored nas i usadili nam u glave znanje. Je li išta od toga ostalo, to će vrijeme pokazati. Sretno vam bilo! 😘
Svojoj generaciji želim mnogo sreće kako na fakultetima tako i na radnim mjestima, na koncu i na birou. Divno je bilo biti uz vas i dio vas u protekle četiri godine. 😍
Mlađim naraštajima savjetujem da budu normalni. Blagoslov je biti normalan. Ponašajte se kao gimnazijalci, budući intelektualci. Budite objektivni.
Kud koji, mili moji…😀