Delminij (Δελμίνιον, Delminium, Duvno) toponim iz ilirskog i rimskoga doba. Riječ je o naselju s tvrđavom koje se smatra glavnim gradom starih Delmata, po kojima je Dalmacija dobila ime. Arheolozi su suglasni da se ostaci predrimskoga Delminija nalaze na brdu Libu (nadmorska visina 1023 m) iznad Borčana i Kongore, u Duvanjskom polju, kojih 9. km. sjeverozapadno od Duvna, odnosno Tomislavgrada.
Odgovor na površan tekst o Libu dinarskogorje.com objavljenom u tekstu Malo leta iznad Liba.
Piše: Ante Matić – Mijušić
Brdo Lib zadire u Duvanjsko polje kao plug u ledinu. Rođen sam na padini tog brda Liba u selu Borčanu, pak sam se potrudio saznati što se to događalo u mjestu gdje sam se rodio i tko su oni što su prije živjeli u mjestu moga rođenja, u kolijevci hrvatske državnosti. Brdo Lib i planina Vrlokuk propinju se u nebo između dva sela, Borčana sa zapadne i Kongore sa istočne strane.
Brdo Lib i krajolik oko njega pozornica su povijesnih zbivanja bez kojih se ne može razumjeti starija povijest hrvatskog narod. Na Libu je bila prijestolnica ilirskog plemena Dalmata, koje su Rimljani pokorili kad je Isusu bilo 12 godina. Od sedam ilirskih plemena koja su živjela u ovom dijelu planeta na starom kontinentu, Liburni i Dalmati posljednje su pleme kojeg su Rimljani pokorili. Rimljani s ilirskim plemenima ratovali više od dvjesta godina. U tom plemenu rođeno je mnogo velikih ljudi, a izdvajaju se posebno dvojica; imperator Deklecijan progonitelj kršćana i sveti Jeronim, poliglota i eremita, koji je preveo Bibliju na svoj maternji latinski jezik s grčkoga i aramejskoga. U naletu bijesa, kažu ako ne lažu, udarao se kamen u prsa i govorio: Bože, oprosti mi što sam Dalmatinac, a ja kažem i ne lažem: Isuse, oprosti mi što sam Borčanac.
Lib je mjesto gdje se održao prvi skup Hrvata u povijesti, Duvanjski sabor 753. godine. O tome su pisali povjesničari, a najbolje ga je opisao fra Dominik Mandić, kojeg sam imao sreću upoznati u Rimu prigodom kanonizacije svetog Nikole Tavelića. Kad je čuo da sam iz Borčana, pitao me imali negdje gore blizu Liba vode. Rekao sam mu da imao vrilo Klisac u Kosovcu, piz. Vrilo u Ljubincu malo dalje i bunarić u Kovačevcu, malo niže ispod zaravni na Libu. „To sam i mislio. Imali su Dalmati vodu u brdu, blizu svoje prijestolnice, dolje polje, strma planina, idealna za obranu od osvajača i zato su se tako dugo branili od silnih i moćnih Rimljana.“ Nastavio mi je pričati o svetom Jeronimu, Dioklecijanu, papi Sikstu V, (bio je Hrvat iz Boke), duvanjskom saboru i krunidbi kralja Tomislava, bogumilima, stećcima, hajducima… Kad sam sve to čuo, bio sam radostan i ponosan u sebi što sam tamo rođen, na padini brda Liba, u kraju gdje su živjeli veliki ljudi, hrabri moji preci.
Dakle, na brdu Libu, u negdašnjoj prijestolnici ilirskog plemena Dalmata, 753. godine, sastali su se vođe hrvatska plemena, donijeli Zakon sudjem ludjem o međusobnim odnosima, međama, ustrojstvu i načinu života. Saborom je po pričanju popa Dukljanina predsjedavao rex Budimir. Tu negdje je i mjesto gdje se okrunio kralj Tomislav 925. godine. Sve se to događalo na brdu Libu i oko njega, u Veluši, na Ravnicom, u Kosovcu i Ljubincu, u Stridonu, Stržanju…
Na Libu je stjenovita uzvisina ilirska Gradina, a ne Svinjar, a malo ispod Liba proteže se uski pojas zelenila, ledine, Kovačevac gdje je zavaljen ilirski bunarić, vrilo, kod kojeg smo, rodijak Boško i ja ubili poskoka kad smo brali lišnjake. Od zaravni na Libu, proteže se i uzdižu se visovi Oštri Vrv i Vrlokuka, kao da izrastaju iz Liba u nebesa. Na zaravni Liba je i vrtača i Komlenov vrto. U dnu doca iliti bolje rečeno vrtače je rupetina koju su davno kopali neki avanturisti tražeći zakopano blago. Pedesetak matera dalje je Komlenov vrto u kojem je rastao kupus i krompir.
S brda Liba puca pogled na polje i sela ispod kamenih bregova, koji obgrljuju duvanjsku dolinu. Kad sam čuvao ovce na Libu i Vrlokuku, pa kad bih sjeo na kamen u Kovačevcu ili na Libu, nisam se mogao nagledati kamenih kuća oko polja, njiva u klasu i livada u cvijeću, vrtlova, voćnjaka, drveća uz potoke i pute i zmijolika korita Drine – Ričine i Šujice…i kalade u smiraj dana, kad je sunce zalazilo za Tušnicu i Kamešnicu.
Dakle, u tekstu o Libu (a koji ste preuzeli sa stranice dinarskogorje.com) pobrkali su neke stvari kao dijete kockice i kuglice. Lib nema veze s „planinom Svinjar“,a još manje sa Smiljevačom. Što je mene ostavilo najveći dojam i usjeklo se duboko u pamćenje, jesu kamene udubine, zidoderine, ruševine uskih kuća poredanih po hrbatu planine od Liba preko Oštrog Vrva do Vrlokuka.
Dolje ispod Vrlokuka, iznad Kongore stalno je vrilo – vrelo nazvano Klisac. Dakle, naši preci Dalmati imali su nastambe na Libu i sve do Vrlokuka po hrbatu planine, dolje su imali polje za uzgajanje žitarica, a ispod nastamba, dolje na padini Vrlokuka imali su vodu, jako vrelo Klisac, i druga vrela u Kosovcu i Ljubincu, koje nikad nisu prestajala izbijati ispod hridi kamena žestaca. Nedavno su Kongorani ukrotili to vrelo Klisac i sveli vodu u kuće. Pio sam rukama iz tog vrela kad sam čuvao ovce i kad smo išli u lješnjake. Nigdje nema takve vode. Nigdje nema takvog krajolika kao što je brdo Lib i poredana sela ispod kamenih planina oko duvanjske doline. Ta blistava i neumrla slika često mi je pred očima.