Mnogi povjesničari i teoretičari religija o današnjem vremenu već govore kao o postkršćanskom u kojem sve više dominira svojevrsni neopoganizam. Vidi se to na svim područjima i bez službene potvrde.
Ne radi se samo o promjeni paradigme, nego o promjeni sustava vrijednosti iz kojih one nastaju. Ostalo slijedi po naravi stvari.
U umjetnosti i književnosti debelo se zaglibilo u nekom nedefiniranom post-postmodernizmu za koji se još nije skovao izraz. Svojevrsni novonormalizam, svaštarizam ili takvo nešto.
Za razliku od eklekticizma, svaštarizam ne uzima najbolje od već postojećeg, nego izmišlja nove, do tada zanemarene ili osporavane „vrijednosti“ te ih po uzoru na anti-roman i anti-dramu (zašto ne i anti-umjetnost) propagira kao anti-vrijednosti jednakovrijedne, pa i superiorne onim tradicionalnima. Prevladavajuća metoda je izokretanje tradicionalnih da bi se stvorile novonormalne vrijednosti.
Nema nedodirljivih. Ni nebo, ni zemlja, čovjek, ni Bog.
Ponajmanje Bogočovjek.
Homo sapiens je preko noći postao Homo Deus i kao takav, nije samo mjera stvari, nego i vrhovno biće koje po naravi stvara i razara svjetove.
Legenda o ludom Komodu kaže kako je, navodno, znao očajnički zdvajati nad zlosretnom kobi uslijed nedostatka inspiracije za kakvo novo atraktivno pogubljenje u Areni kojim bi ubio nesnošljivu dosadu i bar malo se zabavio. Ali, avaj… sve brzo dosadi dokonu čovjeku, pa i to. Razočaran i mrzovoljan, onako bi s reda pobacao lavovima njih dvoje-troje ostajući jednako frustriran i nezabavljen. Podanici skapali uzaludno nastojeći zabaviti ga.
Tako nekako i Homo Deus baca u lavlje ralje ništavnog Homo sapiensa. Jedno vrijeme ga to zabavlja, a kasnije to čini rutinski i s dosadom.
Postavši bogom, uzima si i pravo da poput boga Urana guta svoju djecu. Uspije li mu se, s pomoću neuralinka, downloadati u cloud i postati besmrtnim, kako se nada, možda neće proći kao on. Sreća u nesreći što mu se, za razliku od Urana, nema što kastrirati. Pored njega će božica Geja zauvijek ostati djevica.
I dok sva zvona zvone na uzbunu, zaluđen svojom božanstvenošću, ne shvaća da njemu zvone.
Bog je u Isusu postao čovjekom da bi premostio jaz dvaju naravi. Homo Deus teži suprotnom: u kiborgiziranom nadčovjeku postati bogom da bi dokinuo jedno i drugo. Tako to biva kad stvorenje umisli da je Tvorac.
Ako je suditi po svetim knjigama svih naroda, nije to ništa novo. Đavo od početka pokušava kopirati onoga od koga se odmetnuo kako bi unosio kaos. Bog je previše velik i nedodirljiv da bi rušio babilonske kule svojih stvorenja, ali to isto ne vrijedi za čovjeka. Stoga sam postaje vlastitom žrtvom, pa ma kako sebe poimao – Homo sapiensom ili Homo Deusom.
„Ljudi su kao zemlja, mogu vam pomoći da rastete kao osoba ili usporiti vaš rast dok se ne pretvorite u obični korov.” – reče mudri Platon prije gotovo dva i pol tisućljeća. Što li bi taj svjetionik mudroslovlja imao reći o ideji Homo Deusa kojom se zakitila „dvonožna nepernata životinja“ dokidajući ideju čovjeka i Boga?
Jahači Apokalipse: ispraznost, razvrat, indolencija, nemoral, dosada… u punom galopu siju sjeme davno ocvale civilizacije zabavljene samo-obožanstvenjem i maštanjem o novom rajskom vrtu u kojem nema ni zmije, ni zabranjenog stabla.
Baš onako kako se Zavodnik i nadao.
U pretkršćanskoj eri poznati je starogrčki filozof, usred bijela dana, svjetiljkom tražio Čovjeka. Zato su ga smatrali pesimistom i mračnjakom.
U postkršćanskoj eri njegov postupak djeluje prilično optimistično. Nitko, naime, ne traži nešto što ne postoji. No, ukoliko se čovjeka raščovječi i obesebi, džabe i svijeća i elektrika i mikroskop.
Ni Homo Deus ga više ne može pronaći.
