Kao da je jučer bilo: cijeli dan zlokobne vijesti o padu Vukovara. Razularene četničke horde željne “vekovne osvete”, ruše, pale, ubijaju i odvode ljude u (ne)poznato.
Kolone na smrt prestrašenih majki s uplakanom djecom i zavežljajem u rukama; nesretnih baka i djedova što u suton svoga života moraju bježati sa svojih ognjišta pred četničkim noževima koji se cijelo stoljeće nisu prestali brusiti za Hrvate, što otvoreno pokazuju marširajući kroz opustošeni grad s visoko podignutim crnim zastavama s mrtvačkim lubanjama, gromko pjevajući o svojoj poslastici – klanju Hrvata.
Danima se vrtila jeziva snimka tog prizora iz devetog kruga pakla kakvu Dante nije mogao ni zamiisliti. U protivnom bi dodao još jedan krug – deseti. Za sve one koji naoružani patološkom mržnjom nahrupe u tuđu rodnu grudu da bi razarali i ubijali ljude na njihovim pragovima, oskvrnuli im svetinje i onda, poput bijesnih džukela, zapišavali teren označavajući ga kao svoj brlog.
U njihovim od mržnje slijepim očima hrvatska je samostalnost odvajkada žarkocrvena krpa koja im budi neodoljivu žeđ za prolijevanjem hrvatske krvi.
Kao što je onomad Katon, na kraju svakog govora u rimskom Senatu dodavao zahtjev da se “Kartaga mora razoriti”, tako ne jenjava ni vjekovna velikosrpska opsesija za potpunim uništenjem svega hrvatskog.
I uzalud će se mučiti povjesničari s dijagnozom te manije dok ne stasa psihijatrija kadra, umjesto pojedinca, odvesti na liječenje jednu bolesnu ideologiju u liku velikosrpske mitomanije koja plane bijesom i na najmanji šum hrvatstva.
Možebit jednostavno ne mogu podnijeti činjenicu da su Rimljani onomad poslušali Katona i do temelja razorili moćnu Kartagu, a njima to, s malom Hrvatskom, ne polazi za rukom više od stoljeća, makar i stalno bili povlaštena, vladajuća kasta s cijelim represivnim aparatom u svojim rukama.
‘Pa, koji je đavo tim ustašama, bre! – psuju negodujući – Nemoš to spalit! Ko prorok Danilo, bre!’
E, da. Baš kao prorok Danijel u užarenoj peći, ili trava koja to više raste što se više kosi – te tako i ljuta trava hrvatska.
Korijenje joj crpi snagu vjekova.
Ljutu ranu ljutom travom privija,
pa dušmanske stope u tren zatravi
kao da ih nikad bilo nije.
Tko to može podnijet – tko li platit!
Samo dragi Bog zna kako
– suprot svega –
opstaju Hrvati.
Nada Beljan/Tomislavcity
