Da sv. Pavao može vidjeti ove puste marševe diljem svijeta, povodom Dana žena i tobožnjih prava koja se dodatno traže pored svega što su odavna stekle, brzo bi shvatio da je njegovu uredbu o ženama ozbiljno shvatila tek pokoja seoska baba i po koji od onih što kleče po trgovima ištući od Boga da vrati vrijeme nazad, kako bi se žene opet “čedno odijevale”, a muževima dopustile da oni, umjesto njih, “budu muževni”.
I aj se ti sad snađi!
One se žale da je svijet još uvijek previše muški, a ovi pak da su žene opasno zauzele mjesto koje im “Bog nije odredio”.
S druge strane, na globalnom planu, sve više se krše temeljna ljudska prava: pravo na slobodu, na mišljenje, na sretno i mirno življenje bez tisuća nadzornih kamera i sustava koji danonoćno prate svaki korak budno pazeći jesmo li izdahnuli više CO2 nego što je propisano; jesmo li nedozvoljeno posadili stručak kamilice u svoj vrt ili smo, nedajbože, GMO hranu nazvali smećem, te nas sustav “inteligentnih robota” automatski blokira na društvenim mrežama, a uskoro i na digitalnim novčanicima, što kod jednih i drugih i trećih prolazi potpuno nezapaženo.
Nije se, naime, zviždalo protiv prisilnog uvođenja GMO-a, nadzornih kamera, HAARPA, eura, nametanja brnjica, zatvaranja crkava…. ili bilo čega što opasno zadire u temeljne slobode s kojima se čovjek rađa i ne može mu ih se ni dati, ni oduzeti, ponajmanje neko političko tijelo, odbor ili uredba. A, upravo se to čini nemilice bez da itko stavi zviždaljku u usta. Zahvaljujući perfidno instruiranoj toleranciji širokih masa, na policama nam se već sada nudi “brašno” od kukaca što je samo korak do prisilne konzumacije, koja će neminovno uslijediti ukoliko se sve nastavi prihvaćati skrštenih ruku kao do sada.
Čovjeka sve više zarobljavaju, a kad se to shvati – “pojo vuk magare”, štono vele. Za to i postoje uhodane metode samoobmanjivanja poput spomenutih marševa za prava žena, prava djece, prava pasa, prava mrava… Voda je to na mlin sustava dok se “ispod žita” oduzimaju temeljna ljudska prava.
U suvremenom “korporativnom fašizmu”, kako ga netko točno imenovao, ne radi se o ugroženim pravima žena, djece, baka… nego o tome da je ugrožen čovjek kao čovjek. Do zemlje mu je pogaženo ljudsko i božansko dostojanstvo po kojem i jest čovjek.
Može li neki imaginarni datum u kalendaru, ili kakav vulgarni natpis na transparentu u ženskim rukama, učiniti ženu više ženom?
Jednom prigodom Isus kori farizeje da “cijede komarca, a proždiru devu”. Slično je i s tobožnjim pravima koje sustav velikodušno “daje” istovremeno zatirući ono najtemeljnije.
Zato IMAMO “dan” za svaku triviju, od poljskih trava, do raznih boleština, ali NEMAMO lijeka za njih, kao ni sredstava, ni liječnika, njegovatelja, hospicija… Glavno da se ima dan. I to je postalo mjerilo tobožnjeg napretka, civilizacije, demokracije…
Nikakvo čudo što postajemo sve otuđeniji, prazniji i ravnodušniji – točno onakvi kakve nas i žele: podatna glina u rukama šačice moćnih lončara.
Da je Stvoritelj želio robove ne bi nam darovao slobodnu volju. Dopustio je mogućnost stvorenju da Njemu – Bogu, slobodno iskaže neposluh, pa to i čine, no spremno je na robovski posluh drugom čovjeku i njegovim uredbama samo zato jer se nazvao šefom, bossom, predsjednikom.
Ukoliko već inzistiramo na obilježavanju datuma, žurno nam treba dan zdravog razuma da se bar jedan dan u godini sjetimo tko smo.
“O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi.” (Iz 48,18) Bez toga, nema prava kadrog da krivdu učiniti pravdom, pa ma kako glasno puhali u zviždaljke.
