Moram priznati da već dugo nisam čula nekoga da psuje Boga onako kako se to nekoć znalo čuti.
Neki dan to čujem iz usta ljutitog majstora s vrha krova obližnje kuće – ugrađuje dimnjak, pa sa svakim zamahom čekića “ori Boga” kao od šale. Očito mu ne smeta što se nalazi na vrhu krova odakle ga čuju svi okolni susjedi. Ha… što ima loše u tome da muškarac psuje?
Dan – dva ranije vjerojatno je bio na sv. Misi, možda se čak i pričestio i cijeli dan, propisno, nije ništa radio. Prema tome…
Bitno da kao pravi vjernik ne radi nedjeljom, a ostalo…
Svjedoci smo kako je, primjerice, lgbt-lobi pritisnuo svjetske vlade, te je odnedavno strogo zabranjeno za gej populaciju koristiti narodski izraz koji je onomad upotrijebio jedan narodni zastupnik u srbijanskoj skupštini, pa ga već sutradan “progutao mrak” – točnije zakon. Tako se ljude “uči pameti”. I svi se bespogovorno drže zakona (uključujuć i protuzakonito nošenje brnjice).
Zakon se, dakle, poštuje osim jednog jedinog: Božjeg Zakona. Da stvar bude žalosnija – najveći beštimaduri nisu iz redova nevjernika. Ta, poznato je u kojim se krajevima i u kojim državama najviše psuje. Činjenica da su te psovke neprevodive na strane jezike dovoljno govori sama za sebe.
Tipovi poput spomenutog majstora obično se smiju kad im sinčić zarana izgovori kakvu gadnu psovku. “Bistar mali – na ćaću!” Kao da je to do bistrine. Čuje li dijete psovku stotinu puta dnevno, naučit će kao što i papige nauče.
Slušajuće ove beštimke, na um mi padaju Isusove riječi kako će se ‘u onaj dan’ radosna vijest ‘vikati s krovova’.
Sudeći po rečenom, čini se da je taj dan prilično daleko. Ne pomaže tu ni Pavlov apel: “Ne varajte se: Bog se ne da ismjehivati. Što tko sije, to će i žeti.” (Gal 6,7-8)
Jedan naš franjevac pokušao je psihološki objasniti taj tako rašireni fenomen psovke kod naših ljudi našavši kako “to nije toliko stvar blasfemije, koliko oskudnog vokabulara i nedostatka uljudbe”.
U svakom slučaju, činjenica je da nitko ne psuje onoga koga poštuje. Ako je suditi po Svetom Pismu, teško da će Bog uvažiti spomenuti argument. A, beštimka je daleko više od ‘uzimanja Božjeg imena u isprazno’. (Pnz 5,11)
Povrh svega ostaje pitanje svih pitanja: kakva je to vjera i kakvo štovanje koje nemilice pogrđuje Onoga koga štuje?
