Ovaj Psalam 23 (22) je Davidov i za zborovođu nema posebnih uputa, što znači da treba sam odabrati glazbeni pristup imajući u vodu njegov psalamski sadržaj.
Psalmist i pisac Psalma 23 (22) otpočinje govorenjem da je Jahve njegov pastir, zapravo toliko je dobri pastir da ni u čemu ne oskudijeva u svome životnom hodu i svekolikoj ovozemaljskoj životnoj borbi. Tȁ, nikoga nema na ovome svijetu pod suncem a da se ne bori i snalazi uz Božju pomoć, kao i podršku svojih najbližih, svojih očeva i majki, svoje braće i sestara, te svoje vjerničke i duhovne braće i sestara, kao i svojih poglavara, svojih svećenika i svih drugih ljudskih poziva i zvanja.
Pastir je osoba koja čuva i koji se brine za stada svojih životinja u štali i na paši, primjerice, za stada ovaca, koza, svinja, goveda, konja, magarca, a u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku i deva, u Južnoj Americi ljama i raznih drugih što je gotovo nemoguće i nabrojiti. U novije doba pastir je i električna naprava za ograde koje čuvaju stada tako što im brane izlazak iz ograda, kao i ulazak drugih stada. Rad pastira je uglavnom na otvorenom i često ga obavljaju uz pomoć konja i pasa, te se zahtijeva od njih nomadski način života. Postoje i duhovni pastiri u prenesenom značenju, a to su svećenici i redovnici koji se brinu za svekoliki oblik života svojih vjerničkih stada, odnosno braće i sestara, jer kršćani su duhovna braća i duhovne sestre u Kristu. Oni Božja pravila života i djelovanja izlažu na nedjeljnim i blagdanskim svetim Misama u svojim crkvama.
U prvoj strofi nakon ovih protumačenih riječi i misli kaže se da na poljanama zelenim Jave Bog daje odmora, a vodi svoje na vrutke tihane i krijepi svima njihove “duše“, napija ih i hrani svojoj vodom i hranom, svojom milošću i ljubavlju. Uza sve to kaže pjesnik David da ga Jahve upravlja na prave staze radi svoga imena.
Nakon ovim prelijepih savjeta Božji pjesnik pun svoje vjere u Jahvu govori kao pretpostavku, koja glasi: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se on ne boji, jer je Bog njegov s njime na tome putu tijekom putovanja, a to je staza ovoga svijeta, na kojoj se rodio i na kojoj je živio određeni broj godina, te na kojoj se umire. No, nakon smrti nastavlja se putovanje do mjesta trajnoga života s Jahvom, našim Bogom, koji nam je utisnuo u dušu utjehu, slikovito rečeno, dao nam je svoj štap i svoju palicu, te se uz tu pomoć popnemo u nebeski život pravednika.
Nakon ovih vedrih, hrabrih i vjerničkih iskaza pjesnik nastavlja svojim snažnim metaforičnim stihovima. Tako govori da Jahve preda nj stavlja i prostire svoju trpezu, svoj stol za blagovanje, a sve to na oči dušmanima njegovim. Uza sve to uljem mu glavu maže i časa se njegov prelijeva od obilja. Dobrota i milost pratit će njega, pjesnika Božjega, kroza sve dane njegova ovozemaljskoga života koji je zanimljiv, izazovan i lijep, ali i pun nevolja što ih sami ljudi stvaraju svojim oružjem i svojim ratnim strahobnim vježbama i igrama smrtonosnim. A sada se sprema na putovanje prema Jahvinu domu gdje kani prebivati kroz dane mnoge, zapravo trajno kao što je i Bog trajan. Čovjekov je duh trajan, a tijelo umire i trune, te o uskrsnuću će doživjeti preobrazbu i pridruženje duši.
Don Ilija Drmić
