Antonia Ćosić svoj rad gradi oko ljudi, njihovih priča i emocija. Njezin profesionalni i osobni angažman spaja medije, psihologiju i važnost ljudske bliskosti. Kao voditeljica i novinarka HRT-a te urednica emisije U fokusu bavi se aktualnim društvenim temama i ugošćuje osobe iz različitih kulturno-zabavnih područja. Također je magistra psihologije i novopečena ambasadorica čitanja, ali i autorica! Sutra dolazi u Tomislavgrad sa svojom slikovnicom Krakograd o zanimljivoj hobotnici Barici iz Jadranskoga mora!
Do Krakograda ju je dovelo iskustvo petogodišnjega volontiranja s djecom na onkologiji i hematologiji, pri čemu je upoznala moć pripovijedanja i snagu priče:
– Tijekom volontiranja učili smo i izučili metodu terapeutskoga pričanja priča, a s kolegicama psihologinjama održavala sam i edukacije, pogotovo u dječjim vrtićima. To je jedna divna metoda koja daje odlične rezultate u radu s djecom, pri čemu se djeca lakše otvaraju, ali i prepoznaju i jačaju vlastite kapacitete. Barica je „mala hobotnica Jadrana” koja ima strahove, koja je drugačija, ali koja ipak kreće na put, susreće izazov – i to je moja poruka i moj početak. Prije Krakograda već sam pisala neke priče, ali odlučila sam da moj izdani i javno dostupan prvijenac bude priča o Barici jer je upravo ona metafora za svu djecu kojoj treba hrabrosti, koja su povučena, ali tu je i račić Roko za svu glasnu djecu koja misle da već znaju sve i vole biti na prvome mjestu.
I sami inače volite čitati – s razlogom ste postali i ambasadorica čitanja za Mozaik knjigu – kako se rodila tolika ljubav prema čitanju?
– Iako je mama puno čitala, tata je bio zadužen za večernji ritual uspavljivanja. Posebno sam voljela jednu Trnoružicu u kojoj si sam mogao birati sljedeći korak u priči, pa bi tako priča mogla imati više različitih krajeva. Nakon toga, očarala me Snježna kraljica. Ne Elsa, ja sam vremešna ipak, nego ona s Kaiem i Gerdom Hansa Christiana Andersena, a nju sam na kraju i glumila na odjelu.
Voljela sam i lektiru jer sam bila štreber, a tijekom srednje škole i fakulteta pročitala sam puno kompleksnih ili zanimljivih knjiga, od Neala Donalda Walscha, kojega sam imala čast intervjuirati, Tolstoja, Dostojevskoga, Rupi Kaur preko Orwella, sestara Bronte i Jane Austen do Mire Gavrana, Krleže, Julijane Matanović, Šenoe i Josipa Mlakića. Sva sreća da sam to napravila dok je mozak bio u zenitu jer već sada, zbog zahtjevnog tempa posla na HRT-u, ciljano biram štivo koje opušta pa mi se repertoar svodi na Juliu Quinn i Annu Harrington, koje pišu povijesne ljubiće. Ipak, na polici me čeka i Dolly Alderton i Laura Nowlin.
Svoje osvrte na knjige dajete i na društvenim mrežama, gdje imate zanimljiv, najčešće duhovit i svakodnevan sadržaj. Što je općenito nit vodilja u Vašemu javnom djelovanju – kako na televiziji tako i na Instagramu i TikToku?
– Većinu vremena nisam svjesna da je moj posao javan jer samo jurcamo da stignemo sve… ima trenutaka kada si to osvijestim pa me to malo strese i podsjeti na pritisak da sve bude što točnije. Na svu sreću ne radim političke teme, već više mozaične, pa mi je glavna briga hoću li znati nabrojati sve projekte, godine, filmove, albume ili nagrade koje gost u studiju ima, ali važno je biti točan jer smo ipak državna televizija i to nosi svoju odgovornost.
Društvene mreže pak koristim kao ispušni ventil pa se nadam da ljudi tu vide kakva sam zapravo – često nasmijana, nekad trapava i uvijek spremna za šalu, možda nekad i nespretna/naivna… ali meni je u redu da se to sve vidi na van, ipak je to odraz normalnoga života. Nekad mi se pripadnice Gen Z generacije koje priđu za fotkanje čude kako se snimam bez šminke, ali mislim da je i tu važno normalizirati kako izgleda koža bez pudera, podsjetiti se da rijetko kome kosa treći dan od pranja izgleda besprijekorno i da se svi nekad malo žalimo na to kako ne sjajimo taj dan, ali opet nas je taj isti dan na sto drugih načina uveselio.
Želim istaknuti i vaš dokumentarac Bijeli ljiljani koji otvara prostor za razgovor o mentalnome zdravlju i životima osoba s psihičkim poteškoćama, podsjećajući na važnost empatije, razumijevanja i prihvaćanja onih koje društvo često ne vidi dovoljno jasno. Što pamtite s toga projekta?
– Bijeli ljiljani i Krakograd vjerojatno su projekti moga života. Imati dokumentarni film i istoimeni festival mentalnoga zdravlja te izdati slikovnicu stavke su životopisa koje bi 7-godišnju Antoniu zasigurno raspametile. Tim smo projektom htjeli postići da svatko vidi sličnosti sa samim sobom i da na kraju dana svi imamo slične želje i snove – da smo zdravi, da su nam bližnji dobro, da – kako je rekao jedan gospodin – mu sin završi srednju, i daj Bože, s dobrim uspjehom! Osim Miljenka, koji je na početku dokumentarnoga filma rekao da bi za sav novac svijeta kupio: sok! Možda nas baš taj trenutak podsjeti da svega imamo u izobilju, samo puno ljepote uzimamo zdravo za gotovo. Ali kako često i s oltara čujemo – Bog lako da i lako uzme, s razlogom psiholozi savjetuju vježbanje zahvalnosti – da samo na pet minuta u danu zastanemo i prihvatimo sve ono dobro što već imamo.
Budući da vaše bake i djedovi vuku korijene iz BiH, iz Kupresa, ne možemo zaobići pitanje koliko vam je drago doći ovdje? Kako doživljavate ove krajeve?
– Vidim sve više ponosa među mladim ljudima koji spominju da su “odozdo”. Moji misle da je tako bilo oduvijek, ali među mojom generacijom prije se to dijelilo više s onima “sličnima sebi”. Bio bi to razgovor koji se vodi kad se osjećaš sigurno. Sada ljudi svih generacija ponosno dijele i svoje običaje i stremljenja naglas. Svjesna sam da me u mnogočemu to oblikovalo – slijeđenje pravila, običaji, red, odgoj, potreba da se pokažeš ili dokažeš pred nekim bili su očiti na ljudima koji su me okruživali. U nekim stvarima vidim u sebi puno sličnosti s ovim krajem, ali opet vjerujem da vremena donose promjene i da smo bez prilagodbe osuđeni na hrđanje. Kupres doživljavam svojim i voljela bih da ga češće posjećujem. Priroda je to koja ostavlja bez daha i srčani topli ljudi iz ledenoga kraja.
Drago nam je da je Antonia stigla i u naš ledeni kraj, a vi ste pozvani da dovedete svoje mališane da s Antoniom zarone u dubine Jadranskoga mora gdje će upoznati najmanju hobotnicu Baricu i najživljega račića Roka! Možete se pridružiti čitanju s djecom sutra, 21.4. u 18:30, ili doći oko 19:15 kada izrone iz Jadranskoga mora. Barica i Roko čekat će vas u dvorani ispod Franjevačkoga muzeja Tomislavgrad!
Helena Lučić/Tomislavcity
