I u duvanjskom kraju se zadnjih godina obilježava Mjesec hrvatske knjige. Lijepa je spoznaja kako se sve češće sastajemo uz riječi. Takva događanja otvaraju vidike i šire obzorja pa tako potiskuju sveopće malodušje. Dobro je da sve više Duvnjaka piše i ne treba to gledati kao rivalstvo. Treba čuvati od zaborava širinu duha ovih ljudi među kojima živi Rodijak Ćipa, duvanjska mlada, naša mater, zvala se ona Mara ili Anđa, svakako je zaslužila svoj prostor jer je nedvojbeno jedinstvena heroina ovog podneblja.
Tako razmišlja Ivan i njegovi prijatelji, podrijetlom Hercegovci, vole domaću riječ i rado ju čitaju shvativši kako se ne može, a i ne treba bježati od svoga. Minulo vrijeme nametnulo nam je osjećaj manje vrijednosti pa smo mislili kako su tamo negdje neki drugi pametniji od nas koji nismo imali intelektualno podrijetlo.
Pomalo je žalosno što su nam tuđi ukazali na vlastitu kvalitetu i vrijednost. Tako se Ivan sjeća prvog školskog dana svog sina Jure kada je učiteljica sve roditelje uvela u razred kako bi ublažila nelagodu pa i strah malih prvašića. To joj je brzo uspjelo. Pjevala su djeca s njom dječje pjesmice, a roditelji uživali u prizoru. Kad je učiteljica upitala želi li netko sam nešto pjevati, Ivan se iznenadio vidjevši svog Juru kako ustaje i odvažno nastupa:
-Znam ja jednu pjesmu svoje bake Mare iz Duvna „Ćuvam ovce u Bućića polju – dođi dragi ako imaš volju.“
Ivan se prilično zatekao iako je Jurin nastup bio jako simpatičan. Uslijedio je komentar mlade učiteljice koji je Ivana oduševio, ali malo i posramio.
-E, moj mali Jure! U tvom duvanjskom kraju djeca nemaju poteškoća s izgovorom glasova “č” i “ć” dok Zagrepčani s njima muku muče. Duvanjski govor je najbliži hrvatskom standardu. Otiđi ti, Jure, tamo češće i nauči od bake da se kaže Bučića polje, a donesi nam još koju narodnu pjesmu iz tog kraja.
Bila je to Ivanu ugodna spoznaja i početak lijepog prijateljstva s učiteljicom koja se divila Jurinoj priči „Tvrdoša i Mekoša“, brojalicama „Sij bako brašno“ i „Mujs maca“. Sve ih je zapisivala, hvaleći ljepotu usmene književnosti duvanjskog kraja koja nije uvrštena u starije antologije. I Ivan se aktivirao na tom polju pa je rado zapisivao Marine i Anđine pjesme, legende i predaje što mu ih je tečno pričao otac Jure, a za šaljive narodne anegdote bio je zadužen kum Manje.
Uvijek se Ivan iznova divio njihovoj životnoj filozofiji koja nije bila utemeljena na naobrazbi, negona životnoj zbilji, a oplemenjena vjerom koju su unosili u svaku situaciju. Učinio mu se zanimljiv i skorašnji razgovor kume Anđe pa ga je zapisao.
-Je li istina, kume Jure, što Manje reče da bi mene strpali u zatvor da sam bila s njim u Njemačkoj jer sam dicu bila šćapom po guzici kad bi skrivili. Doduše, najviše sam kerapila Tomu, kokad bi naor’o za svašto.
Nije Anđa mogla čekati Jurin odgovor, nastavila je svoj glasni monolog.
-Veli Manje tamo se dica ne tuku. Bože oslobodi koda mi svoje ne volimo? Ja sam Tomu tako riktala, morala sam kad je bio nesmiran, udarljiv, zaugrizljiv, a slabo učio. Šta ću ti kazat – pljunuti ćaća. Nisam ja dala povr’ sebe. Kad je god napravio nered – izio je matrak. Ma, pitala ja i fra Klemu je li mi griota što ga pucnem pa mu u ljutnji spomenem i ćaću i pleme, kako ne triba? Klemo me prikori za grube riči, a za šipku reče da ne udi, to je za njegovo dobro. Tako sam ja provodila svoju pedagogiju. Uvečer bi mu pružila jabuku, krušku ili orašak, šta je se zavrnulo. Onda prije spavanja, kad zajedno izmolimo, reknem kako ja svog Tomu volim k’o oči u glavi, a on se nasmije i zaspe za minutu. Ja bi’ malo sidila uz dicu dok ne utvrde san i priporučivala i’ Gospi sićajući se kako bi stariji svit govorio „trn se oštri iznejaka“ i onu „ pusti pivca na gredu – ode i na pantru“. A Tomina učiteljica je jednom rekla jednu pametnu rečenicu, i danas mi zvoni u glavi. „Dobra majka vrijedi više od stotinu učitelja“. Spominjem je ja i danas, i nevistom i ‘ćerima ako oće poćutit’? Ma, čini mi se da su došla neka nova vrimena ili sam samo ja ostarila?
Iva Bagarić/tomislavcity
