Sakupljač tuge od stakla
Ne, nisam poznati pjesnik,
bohem, lutalica, prosjak,
žongler, ni kralj ulice,
ružmarin na kamenu bez kiše vene.
Da motiku dotaknem,
ona se u rukama slomije,
zaplače pa na zemlju padne,
grlim nebo i plavo more,
svitanje jutra i rađanje zore,
volim lavandu i Domovinu,
sakupljač sam od stakla tuge.
Ne patim za onim što nemam,
zlato i slava brzo prođu,
svijetom vlada lažni sjaj,
nitko nije još zaustavio vrijeme,
civilizacija odlazi u propast,
sa mnom ili bez mene.
Otplovi lađa, tu nema dvojbe
kad se razbije vaza i ružmarin uvene,
ljudi su od reda ravnodušni,
nitko ne pušta suze.
Kad bih bio zora u jutru,
stasiti orač kamenih njiva,
i divio bih se mirisu zemlje
i staromu gvozdenom plugu,
vreloj pjesmi cvrčka
i lasti što zeleno proljeće sniva.
Milan Bojkić, Basel
