- dan: utorak, 25. kolovoza 2015.
Đulovac – Virovitica
Marko dolazi po mene i vozi me u grad, gdje mi predstavi svoga oca. Otac mu je zadužen za održavanje šuma u njihovoj općini. Jutros čeka, s nekolicinom svojih radnika, u kafiću da kiša prestane. Naime, ne rade u šumi kad kiša pada. Markov je otac brdo od čovjeka. Izgleda kao kanadski drvosječa iz nekog američkog filma, sa svojim širokom ramenima, snažnim rukama i dobroćudnim osmijehom. Debela, topla karirana košulja i vesta bez rukava, na kojoj se sjaji značka njegove firme, dopunjavaju tu sliku.
Sjedimo u kafiću i pijemo kavu. Ljudi mu prilaze i žale se da nisu dobili drva koja im je on obećao. Jedan od njih je jako uzrujan. Porijeklom je s Kosova. Tuži se da mu je Markov otac obećao drva, a još ih nije dobio.
– Bolestan sam, a drva nisam dobio.
Markov otac strpljivo mu objašnjava da mora čekati na red kao i svi ostali, ali on se ne da smiriti. To traje neko vrijeme. Divim se strpljivosti i odlučnosti toga čovjeka. Pozdravljam se s njim. Stisak je njegove ruke srdačan i snažan kao kliješta.
Marko me vrati do samostana, gdje sam prespavao. Uzmem kolica i krećem nakon pozdrava s njim. Kaže da će i on poslije ići autom u Viroviticu i u knjižnici pripremati svoj ispit.
Kiša još nije prestala. Tmurno je i maglovito. Uska cesta penje se i vijuga kroz šumu. Prolazim kroz Gornje Cjepidlake. Nekoliko niskih kuća uz cestu. Ni žive duše.
Nešto kasnije Jasenaš. Još jedno selo duhova. Dugačko, tmurno i prazno. Ni pas da zalaje. Pored ceste veliki spomenik iz 1953. Na ćirilici ispisana imena žrtava fašizma: Milan, Đuro, Stevo, Spasoja…
A spomenik žrtvama iz Domovinskog rata?
Marko stiže svojim autom i daje mi nekoliko bombona. Uskoro nestane u magli iza krivine.
Na kraju sela ipak vidim nekog čovjeka kako kosi travu. Zaželim mu dobar dan, a on kao da je jedva dočekao da porazgovara. Umirovljenik je i, eto, održava tu svoju zemlju koliko može. Vremena su teška, kaže. Ljudi napustili selo i razišli se po svijetu. Ostalo ih samo pedesetak.
Osjećam se bolje nakon što sam ostavio to selo daleko iza sebe. I kiša je prestala.
Virovitica. Lijepa crkva pored puta. Te crkve u Hrvatskoj su divne. Crveni krovovi i fasade u toplim bojama. Dolazim u hotel. Prerano. Moram čekati da soba bude spremna. Pijem pivo u restoranu i gledam kako ljudi žure s ručkom i vraćaju se na posao.
Soba je gotova. Penjem se na prvi kat i uživam u toplom tušu.
Još jedan čudan dan. Još jedna čudna etapa. Ta je Hrvatska zaista neobična i čudna zemlja.
- dan: srijeda, 26. kolovoza 2015.
Virovitica – Velika Črešnjevica
Kratka etapa, samo dvadeset dva i pol kilometra. Ne žurim i zaustavljam se često. Ništa se posebno ne događa. Nema napuštenih pasa nema vrućine. Gotovo da mi je dosadno.
Nešto prije današnjeg cilja u Turnašici neki automobil usporava u mojoj visini i dva se čovjeka raspituju odakle i kamo idem. Vozač mi reče da je i on prije mjesec dana išao na svojem konju do Vukovara, preko Papuka.
U sljedećem selu, Sedlarici, na terasi jednoga kafića netko me zove i prepoznam onu dvojicu od maloprije. Nude mi kavu, no ja više volim pivo, jer cilj nije daleko. Razgovaramo malo o pješačenju i jahanju i ispostavilo se da je jedan od njih kum moga večerašnjeg domaćina.
Zahvalim na pivu i nastavljam.
Evo me uskoro u Velikoj Črešnjevici. Kuća moga domaćina je velika, s lijepim vrtom i terasom. Franjo spava, no gospođa Terezija je tu i pokazuje mi sobu. Kasnije sam saznao da tu inače Franjo spava. Dakle prepustio mi je svoju sobu. Gospođa mi nudi ručak i iako sam odbio, ona donosi pladanj pun mesa, krumpira i salate. Uz pivo. Sve to dok sam se ja tuširao. Nisam baš gladan, ali jelo je toliko ukusno da mi se apetit vratio.
Nešto kasnije Franjo, koji je u prosincu preživio moždani udar, dolazi i sjedamo na terasu. Priča mi kako je bio u Bolnici u Virovitici nakon toga moždanog udara te da je njegova kćerka, koja još živi u Njemačkoj, došla po njega i prevezla ga u Köln. Uspjeli su to stabilizirati, ali mu lijeva noga još ne funkcionira potpuno.
Sjedimo još dugo, a onda gradonačelnik Milanović (ne onaj iz Zagreba) dolazi i malo popričamo. Krešo je preko njega našao ovo prenoćište. Tamo gdje prenoćišta nema Krešo ga stvori nekako. Do sada je sve pronašao. Osim vreće za spavanje. Obećao je pješačiti jednu etapu pa ću mu ja naći neku vreću za spavanje.
Dižem se u 5,30 a gospođa Terezija donosi doručak u 6,30. Previše kao i obično. Žurim jer je etapa duga oko četrdeset i jedan kilometar. Ona se ustrčala okolo.
– Hoćete ponijeti malo soka? I donese dvije litre.
– Hoćete da Vam stavim leda uz sendviče?
– Hoćete da Vam nalijem kave u Vašu termos bocu?
Hoćete ovo, hoćete ono.
Kad sam popio kavu, dođe k meni i daje mi dvjesta kuna. Gledam je u čudu. Sinoć sam Franju pitao koliko sam mu dužan, a on se naljuti.
– Što dužan?! Ja sam Vama dužan.
Moli me Terezija da, kad dođem u Marijino svetište Mariju Bistricu, da dam to za njezina muža. I uz suze me moli da molim za njegovo ozdravljenje.
– Hoću, gospođo! Molit ću svaki dan za njega.
Onda mi dadne još dvjesta kuna i kaže da je to za moj hotel. Gledam je u nevjerici. Umjesto da ja njoj platim prenoćište i hranu ona meni daje novac. U grlu me steglo, a njoj suze teku niz obraze. Kaže da je masirala muževu lijevu nogu nekoliko puta noćas i da je kao drvo.
Franjo dolazi i pozdravljamo se.
– Ma, trebali ste ostati nekoliko dana da se još napričamo, kaže mi. Terezija plače.
Srećom dolaze im radnici pa uspijem nekako otići bez suza u očima.
No čim sam se našao sam, nisam ih više ni pokušavao suzdržati.
Četrdeset i jedan kilometar? Ma, što je to? Nakon ovog događaja to nije ništa. Krila mi daju ovi divni ljudi.
- dan: četvrtak, 27. kolovoza 2015.
Velika Črešnjevica – Puričani
Krećem u 6,38. Jako sam nervozan jer Navigon kaže da me čeka četrdeset i jedan kilometar. Krešo je, doduše, našao rutu koja je duga trideset i četiri kilometra ili tako nešto. Pokušava mi Krešo objasniti telefonom točnu rutu, no to je s moje strane nemoguće razumjeti. Moja mala glava ne može zapamtiti toliko detaljnih instrukcija. Meni ne preostaje ništa drugo nego slijediti cestovne putokaze ili moj Navigon. Putokazi nisu ni blizu dovoljni pa odlučim, u dogovoru s Krešom, slijediti Navigon iako je put dulji.
U izvrsnoj sam formi. Vrijeme je idealno za pješačenje. Oblačno i svježe. U početku sam bio vrlo nervozan, no s vremenom sam se smirio i počeo uživati u blagodatima prirode.
Krajolik se često mijenja. Lijep je u svojoj različitosti. Ipak mi se najviše sviđa dio od Šabanovca do Velikog Trojstva. Uska, mirna cesta gotovo bez prometa vijuga kroz šumu. Mirno je i divno. Šteta što sam tako umoran i što je etapa tako duga. Želio bih malo duže uživati u toj ljepoti.
Dolazim u Veliko Trojstvo. Krešo mi je poslao detaljne instrukcije kako da krenem desno pored trgovine Spar i nastavim. U ovom slučaju moj se Navigon slaže s tim instrukcijama. Put ide uzbrdo, a u međuvremenu se sunce pojavilo pa mi prži leđa dok se mučim na tom usponu. Na vrhu brijega hlad. Kakav užitak i kakva razlika!
Sad se spuštam. Hladovina. No ne dugo. Križanje i idem lijevo. Ispred sebe vidim nekog čovjeka s tačkama pa ga zovnem. Zaustavi se i čeka da ga sustigem. Pitam za Puričane. Postoji li to mjesto uopće?
Naime, desetak kilometara prije sustigao me neki biciklist i pitao me kamo idem. Rekao sam mu da imam prenoćište u Puričanima.
– U Puričanima? To mjesto ne postoji. Ja ovuda već godinama vozim bicikl i nikad nisam bio u tim Puričanima.
– A jesi li bio u Parizu? pitam ga.
– Ne, nisam.
– E, onda Pariz ne postoji.
Nakon toga je ubrzao tempo i nestao.
Pitao sam drugoga čovjeka koji mi potvrdi da to mjesto ne samo postoji nego mi točno objasni kako ću do njega doći.
– Čeka te velik uspon, kaže. A onda samo prati glavnu cestu dok ne stigneš do Vinarije Šapić, koja je označena.
Veliki uspon nakon četrdeset kilometara nešto je što “obožavam”.
Srećom u hladu je. Ali zaista je strm. Zaustavljam se nekoliko puta i pijem vode.
Na vrhu brijega idem lijevo, kao što je čovjek i rekao i nakon jednoga kilometra stižem napokon na cilj.
Soba je mala, ali ima klimu i wi-fi. Što još poželjeti?
Idem na večeru i sjednem na terasu. Mile me zove dok jedem. On uvijek pogodi pravi trenutak.
Pokušavam nagovoriti konobara da mi servira doručak rano, ali bez uspjeha. Najranije u 8 sati. Viša sila.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
