Biralo me: Papčina

Baš na 60-i rođendan, moja prva slika, koju sam više od 40 godina ljubomorno čuvao, prodana je na aukciji u Parizu za vrtoglavu svotu.

U bezbroj mikrofona i kamera, odgovarao sam kako se tim povodom osjećam, a istine nikome nisam rekao.

Davno sam apsolvirao na istini. Svijet bez istine, poradi istine, na smrt kamenuje. Kazivati mu istinu, značilo bi ‘bacati biserje pred svinje’.

Na neki sam način to shvatio još kao plahi osnovnoškolac svojski prestravljen školskim svijetom popularnih tipova robusnih drvosječa u koji se ni po čemu nisam uklapao. Ni stasom, ni glasom, karakterom, ni nagnućem. I taj „hendikep“ svakodnevno plaćao porugama, ponižavanjima i tada uobičajenim batinama, sve dok me jednom njihov poglavica, zahvalan za pomoć pri kontrolnom testu, nije uzeo u zaštitu i pod svoje.

Od tada me nitko nije krivo pogledao, i ja sam mu zahvalno pomagao oko učenja i svega za što bi me zamolio. Čak i onda kada se to kosilo s mojim uvjerenjima.

‘U svemiru nema besplatnog ručka’, uvjeravali nas profesori fizike, kemije, biologije… Međuljudski odnosi, očito, nisu iznimka.

Zlajo je bio faca, ne samo zato jer je izgledao kao netko tko se ne ustručava batinanja, nego i zato jer je bio u popravnom domu, što mu je među nama, školarcima, pribavilo auru nedodirljivosti.

Bio sam, naravno, iznimno počašćen i ganut, što me sreća pomazila davši mi takvo moćnog sveca zaštitnika.

Zbog osjećaja zahvalnosti, i želje da mu podilazim, čak sam ga ponekad pokušavao nespretno oponašati u njegovim nestašlucima (blago rečeno).

Ako bi on bacio kamen na mačku ili psa, ja bih, makar za to nisam imao nikakva poriva, bacio dva – za svaki slučaj, na što bi me on, u znak odobravanja, ili bodrenja, svojski udario po ramenu kako to već rade prekaljene harambaše.

I dok sam na sve moguće načine potiskivao trajni prigovor savjesti, on je bivao sve glasniji i sve oštriji.

Al, bio sam, carskim ediktom, punopravni član Zlajinih hahara i nije bilo mrdanja. Dolazili su već kući po mene na sveopću sablazan pokojne mi bake.

U gradu u kojem svatko znao o svakome, odrasli uglavnom nisu dijelili naš ukus. Pogotovo moja bogobojazna baba, nepismena, ali iznimno oštroumna žena, one iskonske, zdravoseljačke mudrosti kojom se mladost uglavnom izruguje.

„Kloni se ti Zlaje, sinko moj! – zaklinjala me. – Nije on, društvo za tebe!“

U dubini duše sam to znao, ali, na površini, u plićaku strahova i bojazni, kao slamčicu te otpuhne i najmanji valić. Imati uza se Zalaju, značilo je siguran sprud u životnim olujama.

I makar je zbog svih tih čuvenih, hrabrih podviga, poput bizarne krađe svijeća sa obližnjeg groblja, u meni očajnički vrištao majčin i bakin glas, pomalo bi mi laskalo čuti i svoje ime uz Zlajino, premda su me ta „junaštva“ koštala toliko straha, stresa i osjećaja pogrešnosti na koje, kao odrasla osoba, nikada ne bih pristao. Tada međutim, nisam imao izbora. Tako sam barem vjerovao.

Nipošto nisam želio da me zovu papak, kako su me bili okrstili i da mi se onda cure iz škole smiju. Mama i baka nemaju pojma kako to boli!

Tako sam, ni kriv, ni dužan, i ja postao neka faca, grčevito glumeći ono što nisam, niti umijem biti.

No, đavao iznimno voli svoje malene, obilato ih nagrađujući i za najneznatniji trud. Tako sam uskoro postao Zlajina desna ruka i nitko se, osim njega, nije usudio pisnuti protiv mene, pa ma kakav papak ispao.

Sve te laskave počasti što mi slučajno s neba padoše u krilo, nisu utišale prigovor savjesti, ni sve zabrinutije opomene majke i bake.

Da sam imao oca, možda bi sve bilo drugačije. Možda me tada ni Zlajo ne bi uzeo pod svoje. Bili smo siročad, i on i ja. On nije imao majku, a ja oca. Svaka ptica svome jatu leti, kako narod veli.

Samo što Zlajo nije bio moje jato, ma kako se obojica oko toga pretvarali. Vrijeme je opasno rovalo protiv tog jata. Nikada nisam imao ništa zajedničkog s njim i njegovim haharima, kako ih baka zvala. Ništa! I on je nekako bio toga svjestan.

Hahar jest, ali toliko glup da ne vidi očito, svakako nije. Ostali me ionako nisu zanimali. Potrčko do potrčka, kao i u svakoj nasilničkoj hijerarhiji. (Sebe, dakako, izuzimam!)

Nitko sretniji od majke mi i bake kad sam se upisao u klasičnu gimnaziju gdje su primali samo „odlikaše“ kako su se svima hvalile. Ono zbog čega su bile istinski sretne, zapravo je činjenica što ozloglašeni Zlajo nije ni blizu odlikaša. Bilo me sram priznati im kako sam, po tom pitanju, bio sretniji od njih. Napokon sloboda-an!

Iz čiste kurtoazije, još neko vrijeme sam glumio bliskost dok je Zlajino vrijeme pomalo prolazilo. Bio je izbačen iz jedne škole, pa iz druge, da bi na kraju odmahnuo rukom i sve ih poslao u tri… „Papčine!“

Neko vrijeme mu se i to uračunavalo u podvige ili barem u junačku svojeglavost na kojoj mu je pozavidio pokoji mekušac željan sličnih „lovorika“ i to je uglavnom to. Dane slave moralo se umiroviti bez kinte mirovine. Pozicija koju teško podnose i obične, neokrunjene glave.

Bivao je sve mrzovoljniji i sve grublji, čak i prema meni za kojeg je, prema vlastitom priznanju, jedino gajio kakvu takvu naklonost. „Ovo ostalo… Obični papci!“ – pljucao bi amenujući iskaz.

Je li mi laskala ta tobožnja naklonost? Teško! Bilo mi ga, zapravo, žao. Kao da smo, nekako neprimjetno, zamijenili uloge; moje poznanstvo s njime, davalo mu je neku otmjenost koje sam nije imao, kao onomad meni njegova grubost.

I plaćao je to ovakvim „izrazima poštovanja“, baš kao i ja onim hinjenim brutalnostima spram mačaka i inih nedužnih božjih stvorova. Zbog svega toga istinski mi ga bilo žao. Ponajprije zato što je siroče bez majke koja bi brinula za nj.

Bilo mi žao i njega i nje – njegove pokojne majke.

Nisam mu to rekao, dakako. Ta, do temelja bih uzdrmao taštinu te loše ispredene samsonovske bajke.

Hahar – kako je to onomad gordo zvučalo!

Mojim odlaskom na akademiju, jedva da smo se i susretali. Ja uvijek u nekoj žurbi, on u nekom svom čemeru.

“A, ti sad ka posta gospodin čovik, a?“, ne bi me propustio ukoriti, amenujući pljuckanjem na pod.

„Iss…“ – lupio bih ga po ramenu, kao onomad on mene.

Odavna ga nisam doživljavao kao facu, a, još manje kao kakvu prijetnju, tek mi ga nekako bilo žao u srcu. Ne znam ni sam… I glumio bih kako sam isti onaj stari – hahar kao i on sam, no nisam ga u to uvjerio.

„Pa, di si? Ni obići starog prijatelja, nit išta!“

Stadoh ga razuvjeravati i on mi, više u šali, predloži svoj 18.-i rođendan kao dobar povod da napokon „obiđem prijatelja“.

„Skupit će se staro društvo… Malo cuge, zajebancija… Da malo digneš nos s je… knjižurina, slika i kistova! Triba malo i živit, jarane!“

Lupio me po ramenu tako da sam posrnuo.

„Rođendan, veliš?“

„Ni tog se više ne sićaš!? E, j… ga! Za misec dana! Dogovoreno!“

Pristao sam, razumije se. Da nisam, ispao bih papčina.

Bacio sam se na slikanje i radeći od jutra do sutra. Tako cijeli mjesec.

Da nije bilo bake, koja me, snebivajući se što toliko „mažem“, stalno nutkala jelom, zaboravio bih objedovati.

„Za tjedan dana moram to završiti, baba, a još nije ni blizu!“ – nervozno bih uzdisao.

Na opetovano pitanje zašto će mi to, na kraju sam priznao da ću sliku darovati prijatelju za rođendan. I nije me pustila dok joj nisam rekao koji je to prijatelj?

Bolje da sam jezik prigrizao! Jedva izvukoh živu glavu.

Vidjevši da me ozbiljno naljutila i da je pretjerala, prestala se protiviti zadovoljivši se znakovitim kimanjem glave u znak nezadovoljstva svaki put kad bi odlazila.

A, da ne bi bilo zabune uz to bi nadodala: „Kažen ti ja: Pones ti njeme komad slanine, pametnije ti je! Ta će mu to!“ – pokazivala dlanom na moje remek djelo u nastajanju.

Slatko sam se smijao toj opasci, a ona bi to prihvatila kao kakvu-takvu satisfakciju za pretrpljene duševne boli.

Nisam bio siguran zašto se i oko čega toliko trudim; oko prve slike ili prve ocjene. Babi nije promaklo da sam znatno smršavio.

“Nestade te, dite božje! Gaće ti samo što nisu spale s guice!“ – jadikovala po cijeli dan.

„A, zbog koga? Da se mene pita, ni komad slanine mu ne bi dala!“

Dan prije završio sam svoju „Rajsku pticu“ i bio prilično zadovoljan. Lijepo uokvirena, bit će još ljepša.

Baba je svejednako ustrajavala na komadu slanine. Pomalo i zato da izbjegne negativno ocijeniti sliku.

Kao i svim bogobojaznim babama, lijepe su joj bile samo svete slike, „a ovo…“, odmahnula bi rukom.

„Nadam se da slavljenik ne dijeli tvoj ukus! – našalih se. Uloženi trud ti vridi više od slike, moja baba.“

„Ajde, moj sinko! Rekla san ti ja. Pametnije ti je bilo…“

„Komad slanine“. – dovrših umjesto nje. „Slaninu ćemo drugi put!“ – dodah da joj udovoljim.

Ne znaš ti kako je kad te okrste papčinom, moja baba! – pomislih.

Kroz stražnji prozor koji je gledao na ulicu, čuo se glasan, pijani smijeh i galama. Pokajah se zbog dolaska. I slike pod miškom.

Dočekala me razuzdana vika, podcikivanje i pijano kreveljenje.

„Vi se već pošteno ponapijali!“ – rekoh kao u šali. Shvativši to kao najbolji kompliment, društvo se još više razgalilo.

Dok nisam ni trepnuo, netko mi jeveć pod nos gurao bocu žestice. Bez čaše, razumije se!

Poželivši domaćinu još sto godina, ovlaš sam nagnuo uz gromoglasno bodrenje:

„Još! Još! Još!“

Deva se odmah latio instrukcija pokazujući mi kako se to radi uz neizostavno podrigivanje.

Ni drugi nisu puno zaostajali, premda je samo jedan Deva. Ta nije on samo tako dobio taj zavidni nadimak!

„Sad mi je žao što nisam donio pletaru vina!“ – našalih se, neodlučno pruživši Zlaji poklon. I požurih se, brže bolje, opravdavati i ispričavati.

„Drugi put ćemo! A, ovo je onako… Uspomena da si se družio s papčinom.“ – pokušah humorom ublažiti silnu nelagodu zbog tih pijanih pogleda koji su netremice pratili primopredaju paketa.

Netragom iščeznu sakralna narav ploda moga tridesetodnevnog znoja. Ostade tek nelagodna, grobna tišina koja zavlada kad se „čudo“ u Zlajinim rukama naglo razgoli.

Nekolicina pijanijih prasnu u smijeh dok se ostali znakovito zgledahu nestrpljivo čekajući domaćinovu reakciju.

Vidno zbunjen, Zlajo me tresnu po ramenu: „Nije ti loša mazarija, znaš!“ – iskrivio je glavu na jednu, a usne na drugu stranu, ironično kimajući i odmjeravajući moj prvi likovni uradak.

„Al, j… to! Nego, de ti još malo gucni, ka pravi čovik!“ – nehajno odloži mog prvijenca među hrpu polupraznih flaša, špilove karata i koječega što joj otpili ionako srozanu vrijednost.

Praveći se kako nisam uvrijeđen tim nemilim omalovažavanjem, prihvatih flašu i dobro potegnuh.

Po tko zna koji put se pokajah zbog svoje naivnosti. Nisam kanio dugo ostati, a poslije ovoga dodatno skratih planirano vrijeme.

Zlajo me zaustavljao na sve moguće načine: „Aj, ne budi papak!“ – latio se napokon i najjačeg aduta, uz svestrano odobravanje pijane svite.

„Onda daj još jednu za put!“ – prihvati na kraju moje nemušte isprike tutnuvši mi u ruku tek otvoreni konjak.

Kucnuh se s flašom u njegovoj ruci, opet mu poželjeh još stotinu i požurih k izlaznim vratima.

S neba me promatrao golemi, okrugli mjesec, kao da se nečemu čudi ili bi da nešto upita. Udahnuo sam punim plućima i žurno skrenuo iza ugla. Kroz isti onaj prozor razlijegao se isti onaj pijani smijeh.

„Koja papčina, jarče… Hohohooo…“ – razabrah u kakofoniji glasova i u mjestu se ukopah.

Pijane budale nisu shvatile kako ću proći pored tog stražnjeg prozora, što gleda na poprečnu ulicu, i da bi ih mogao čuti.

Par trenutaka, dugih kao paklena vječnost, glasovi nalik roktanju, nadglasavali se boreći se za što bolju čujnost. I svi odreda ismijavali i mene i moj poklon.

„Kakva papčina, bog ti jadan!“ – bušilo mi mozak tamo gdje je najtanji i najranjiviji.

Tog trena sam naglo odrastao.

Pod gasom neviđene srdžbe pojačane s nešto promila, požurih se natrag učinivši, ako je vjerovati izrazima lica, neviđen prepad u rangu ukazanja utvare, što me dodatno ohrabrilo.

Šutke sam zgrabio sliku sa prljavog stola i munjevito krenuo natrag. Bijes je govorio više od riječi. Na pragu se ipak zaustavih, pogledah Zlaji u oči te, koliko je to bilo moguće, mirno rekoh:

„Imala je pravo moja baba! Triba san ti donit komad slanine, a ne umjetnički rad. Baciti preda te i komad slanine, svetogrdno je! Razumiš!“

Izrekavši sve u jednom dahu, munjevito izjurih zalupivši za sobom vrata od kojih se zatresoše zidovi razbivši teški, nepodnošljivi muk na djelu zatečenog krivca.

Više se nije čuo smijeh, nego oštri tonovi nalik na prepirku.

Nisam se obazirao. Čelo mi je gorjelo. I grlo! I uši… ‘Poželjeh počiniti još grijeha’, poput znamenitog Singerova rabina, ‘ali kojih’?

I tko će od srama babi na oči!

Ovo potonje, peklo ga gotovo kao i ismijavanje te šake primitivaca koje je nepametno počastio svojim dolaskom. ‘Počastio, dakako!’ – uvjeravao sebe na smrt ponižen.

Dozvavši tako davna sjećanja, učinilo mu se da je ponovno začuo pokojnu baku:

„Ajde, moj sinko, prikrsti se! Jesan ti lipo rekla da si mu triba odnit komad slanine! Za koga je, i to je čudo!“

Nasmijah se na rubu plača odaslav pokoj dragoj bakinoj duši i jednom loše hinjenom „prijateljstvu“.

‘Da si bio pametniji, mogao si sada živjet ka gospodin čovik!’ – procijedih šapatom. – „Na slici je još tvoj datum rođenja, budalo! Kakva ironija!„

Kao da se u toj ironiji zrcalio cijeli jedan život i život svijeta puneći grlo nečim nalik gorkom pelinkovcu što mi ga onomad gurahu pod nos kao zadnjem papčini.

E, baba moja…

Tvoje me mudre izreke ni iz daleka ne učiniše mudrijim kao jedna jedina šamarčina posred gole taštine!

Nije da preporučam, ali ponekad se čini da je šiba stvarno izišla iz raja, kako je znala govoriti moja draga, pokojna baka.