Moć vjere i nemoć nevjere mijenjanju čovjeka. Zato je vapaj apostola: Gospodine, umnoži nam vjeru!, piše sv. Luka i dodaje Isusov odgovor: Ako zbilja imate vjeru koliko gorušičino zrno, tj. ako imate i klicu vjere, tada je moguće umnožiti. Ali, u vjeri nije dopušteno kolebanje jer pravednik živi od svoje vjere, donosi poslanica Hebrejima. Vjera je povjerenje i predanje Bogu: ili imaš to povjerenje ili nemaš. Vjera je odgovor ljudi na Božji dar ljubavi. U taj odgovor stavljamo cijelo svoje srce i dušu. Latinski naziv za vjerovanje je Credo. A Credo dolazi od dvije riječi: cor i do. Te riječi znače upravo to: dati srce za to. Koliko ljubiš toliko imaš povjerenja u Boga. Tko stavlja svoje srce i dušu u to povjerenje – u ruke Božje, taj je moćan nadići zakone fizike na ovoj zemlji. Baca se u naručje Oca nebeskoga. On hoda po vodi. Voda postaje hridina za onoga koji ne sumnja. Apostol Petar je pomislio da ima toliku vjeru, ali je posumnjao i počeo je tonuti, iako mu je Isus rekao: Dođi!, zapisa sv. Matej i dodaje Isusovu opomenu: Malovjerni, zašto si posumnjao? Vjera je dar sveobuhvatne i bezuvjetne Božje ljubavi. Taj dar treba rasti i razvijati se u našoj duši, jer bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu, nastavlja poslanica Hebrejima. Živimo u vremenu novoga poganstva. Ništa te ne potiče na vjeru. Ističu se dvije značajke: racionalizacija i filantropija. Sve se stavlja na racionalizaciju. Što se ne može razumom razglabati i provjeravati, to se odbacuje. U filantropiju se trpa sve u civilnom društvu: od rasprave za mir, pravdu, ekologiju do kulture i nacije. U vrijeme kad je Isus tumačio apostolima snagu vjere, ljudi su živjeli u robovlasničkom društvu. Oni su dobro znali što znači gospodar i sluga. Krist je ukinuo robovlasništvo. Francuski filozof i povjesničar Joseph Ernest Renan je 1863. godine napisao vrlo zanimljivu knjigu Isusov život – Vie de Jesus. U toj knjizi govori o velikoj Isusovoj humanosti i kad govori o ukinuću ropstva, tad kaže: Krist i nitko drugi! Evanđeoska vjera se uzdiše i iznad takvoga odnosa robovlasnika i roba.
Beskorisne smo sluge, piše sv. Luka, ne zato što naš posao ne bi ničemu vrijedio, nego zato što mi ne možemo Bogu ništa promijeniti ili dodati. Posao čovjeka ne smije biti ropski. Robovlasništvo je uvijek bilo u suprotnosti s evanđeoskom porukom. Još prije Isusova rođenja poznati vođa robova Spartak je 71. godine pr. Krista, na prostoru Italije poveo krvavi ustanak za oslobađanje od ropstva. Rimska vojska ugušila je u krvi taj ustanak kroz dvije godine. Isus iz Nazareta je prvi koji je izjednačio sve ljude pred Bogom: A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja, piše sv. Ivan. Sv. Pavao nastavlja krštenima u Rimu: Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. To neće učiniti ni prorok Muhamed 600 godina kasnije u Arabiji. Kršćani su to pokazali praksom iskazujući počast i ljubeći ruke bivšem robu Kalistu I. kojega su izabrali za papu 217. godine. On će dati priliku teškim grješnicima, koji su otpali od Crkve, da se pokaju i vrate u Crkvu Kristovu. Kršćani su sklapali brakove s djevojkama koje su bile ropkinje pred državom i to im nije smetalo jer su bile krštene. A onda među kršćanima slabi evanđeoski duh, a prevladava duh ovoga svijeta. Kršćani su preuzeli državu, a s tim i duh ovoga svijeta. Vjera je slabila, a knez ovoga svijeta je jačao. Sinovi ovoga svijeta su činili puno više od ‘sinova svjetlosti’. Dolazi dvoklasno društvo ili feudalizam, a ropstvo je i dalje živjelo od 6. do 19. stoljeća. Feudalci su zamijenili robovlasnike, a kmetovi – seljaci robove. Zemljoposjednici su bili vlasnici, a seljaci su im obrađivali zemlju. Smatraju da je feudalizam u većini ukinut po Europi oko 1848. godine. Kršćani su i dalje vjerovali i naučavali da su svi kršteni djeca Božja, ali na zemlji je bilo puno više neevanđeoskoga duha u odnosima zemljoposjednika, kao vlasnika i kmetova, koji su obrađivali zemlju. Nije se čuditi da i danas ima oko 35 milijuna suvremenih robova razne vrste, po Africi, Aziji do Europe. Za Europu kažemo da je stiglo demokratsko društvo. Tu bi trebali vladati pravda i pravo za sve. Radnik bi trebao dobivati svoju zaradu i u našoj domovini. Susrećemo trgovinu ljudima zbog novčanih i seksualnih interesa. To je suvremeno ropstvo. To ropstvo dolazi, ne od Božje volje niti evanđeoske poruke, nego od ljudske iskvarenosti. Sve te ljudske stranputice nadilazi evanđeoska vjera u ljubavi.
Evanđeoska vjera premješta i brda. Sve je nadišla i pobijedila. Nadišla je židovski Zakon. Prešla je granice židovske nacije i donosi spasenje svim ljudima i cijelom svemiru. Evanđeoska vjera je pobijedila grčko mudrovanje. Bez Božje mudrosti se ne ide u život. Evanđeoska vjera u ljubavi je pobijedila rimsku vojnu silu krvlju kršćanskih mučenika. Evanđelje je stiglo na rimski carski dvor i među rimske vojnike. Dioklecijan je najžešće progonio kršćane po cijelom Carstvu, a nakon njega će car Konstantin primiti krštenje i dati slobodu kršćanima. Prosvjetiteljstvo i renesansa su bacali svu tamu na kršćane, a onda nisu mogli izići iz vlastite tame bez evanđelja. Liberalizam je mislio da je postigao potpunu slobodu duha i tijela, a našao se u vlastitom grobu iz kojega nije mogao izići bez Kristova uskrsnuća. Komunizam je želio donijeti raj na zemlju, ali nas je uvalio u još veće nepravde i ropstva i bez Kristova križa i uskrsnuća nije bilo izlaza. Tako dolazimo do poruke u poslanici Hebrejima: Propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere. Sredstvo pobjede je naša vjera, kako nam napisa i Ivan apostol: A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera. Zato, Gospodine, Daj nam više vjere!, piše sv. Luka, vjere koja premješta i brda i od ove prolazne zemlje stvara neprolazno Božje kraljevstvo.
Fra Ante Pranjić Pilipović
