- travnja obilježili smo Dan plesa koji je posebno drag Ružici Parlain – svestranoj mladoj djevojci koja obožava plesati i koja na pitanje tko je zapravo Ružica odgovara ovako:
– Ružica se stalno mijenja, a ne voli promjene. Sreća pa ima ples da ju vodi!
Iz toga odgovora da se zaključiti da je u svim promjenama ples konstanta, ali morali smo upitati i kakvim se to još promjenama bavi.
– Da odmah kažem, nabrojat ću više stvari, ali sve to ne oduzima toliko vremena da ne stignem svaku večer pogledati par (ili malo više) epizoda Prijatelja, iznova i iznova (smijeh).
Krenut ću s plesom: Jako sam sretna što mogu reći da sam dio tima „Tanzschule Gutmann“, najveće plesne škole u Europi. Što se tiče edukacije u tome polju, uskoro polažem za ISDT (Imperial Society of Teachers of Dancing) učitelja latino-američkih plesova. Posljednjih par godina pojavio se i interes za fitness, tako da se opus treninga koje vodim proširio i na treninge snage, cardia, istezanja, fascija, kao i Aqua fitness. Učenje je u punom pogonu, tako da istovremeno pohađam i studijski program za fitness stručnjaka (Fitness Fachwirt). Mažoret saga se također nastavlja: održani su prvi treninzi mažoretkinja u Freiburgu i Denzlingenu!
Ovoga puta osvrnut ćemo se na tvoje plesno iskustvo – kako je i kada ples ušao u tvoj život?
– Još od malih nogu redovno sam maltretirala ukućane da sjede u publici dok izvodim svoje performanse. Budući da sam u to doba kopirala što god sam vidjela na televiziji, drago mi je što se malo čega sjećam jer 2000-ite nisu zlatno doba koreografija u cheesy filmovima. Doduše, plesna bitka iz „White Chicks“ će uvijek ostati ugravirana u mome sjećanju. Ovim putem se ispričavam kolegici iz razreda Katarini što sam na njezinu rođendanu imala potrebu to svima pokazati, nadam se da se oni toga ne sjećaju.
Ako je Katarina zaboravila, ukućani vjerojatno nisu… Trenutno živiš u Njemačkoj. Koliko je na odluku o preseljenju utjecalo bavljenje plesom? Ili možda bavljenje nekom drugom umjetnošću?
– Bilo mi je uzbudljivo početi sve ispočetka, otvorena za sve opcije: da se bavim samo plesom, da se bavim svim ostalim osim plesa, da se ne bavim umjetnošću uopće. Sve sam te opcije i isprobala. Ne znam kako je kod drugih, ali meni se dogodilo da se moram izgubiti kako bih se opet pronašla. I to „izgubiti“ zvuči malo grubo. Kad prihvatiš da će tvoj put naći tebe, više ništa nije tako dramatično. Lakše se diše. Osim kad se pleše, tu uvijek fali vode i kisika.
Kako gledaš na iskustvo u Tomislavgradskim mažoretkinjama s kojima si osvojila nekoliko medalja?
– U mažoretkinjama sam provela više od 10 godina, naravno da me to značajno obilježilo. Drago mi je što sam imala priliku doživjeti natjecateljski ples, biti dio tima i upustiti se u trenerske vode. Jedna mi je profesorica u srednjoj školi rekla: „Da provodiš toliko vremena učeći koliko treniraš, do sad bi bila doktor.“ Iskreno, bilo je trenutaka kada sam se i sama zapitala jesam li to vrijeme mogla utrošiti u nešto drugo. Pa – da bacim jedan klišej – sve se događa s razlogom.
Kakvo mjesto ples sada zauzima u tvome životu?
– Ples se kroz treninge koje pripremam, vodim i pohađam sve više probija u moju svakodnevnicu. Iako je fizički zahtjevniji nego sjedenje (ili ležanje), donosi mi balans i znatno smanjuje anksioznost. Kad navečer legnem, to nije poziv demonima da me smaraju s tim što sve može poći po zlu i kako sve što radim nije dobro, nego sam zapravo uzbuđena jer je sutra novi dan i mogu se baviti nečim što volim, pa tako i plesom.
U kojim se plesovima najviše pronalaziš?
– Mislim da ću cijeli život isprobavati nove plesove. Onda će izmisliti nešto novo pa ću i to isprobati. Trenutno sam najviše posvećena latino-američkim plesovima, od kojih bih kao najdraži izdvojila tango. West Coast Swing je definitivno najzabavniji.
Vodila si Tečaj plesa za parove i Plesnu sekciju KIC-a. Kakva su to bila iskustva? Ima li u Tomislavgradu plesnih talenata?
– Uživala sam, nadam se da je tako bilo i parovima i djeci. Šteta sto sam oba treninga radila samo godinu dana, nismo stigli izgraditi neku plesnu zajednicu. Recimo da se petkom navečer ide na ples u gradsku dvoranu, to bi bilo baš zgodno. 🙂 Mislim da ima puno skrivenih talenata koji plešu samo ispred ogledala u svojoj sobi.
Osim što plešeš, također i pjevaš, glumiš, pišeš. Kako to sve zajedno funkcionira i koliko se te umjetnosti isprepleću? Koliko pomažu jedna drugoj?
– Prije su se ispreplitale puno više, istovremeno sam se posvećivala svim umjetnostima odjednom. Sad si dajem više vremena, trenutno je fokus na plesu. Još je puno godina preda mnom, svakako mi je cilj steći nova znanja i iskustva kako s glumom, tako i s pjevanjem i pisanjem.
Imaš li neke određene ciljeve i snove što se tiče plesa u budućnosti?
– Cilj za blisku budućnost je da izgradim ime kao trener, da se što više povežem s ljudima, da se zabavimo i da rado dolaze na moje treninge.
Opiši nam osjećaj koji imaš kada plešeš.
– Morala sam se malo zamisliti. Pretpostavljam da je i to odgovor. Ples mi je neki vid meditacije gdje sam jednostavno u trenutku, ne razmišljam puno. Jednostavno, a moćno.
Po Ružičinom iskustvu trenutno nam ne zvuči loše izgubiti se. Izgleda da te upravo tada tvoj put pronađe. Neka i Ružici i nama u budućnosti uvijek bude tako. Da ponovimo – jednostavno, a moćno.
Helena Lučić/Tomislavcity
