Slavkovo hodočašće u Rim (8 – 10 etapa)
Subota, 23. travnja 2011.
Echallens – Lausanne (19 km)
Šok civilizacije i susret s ateistom koji vjeruje u Boga
Svježe je i maglovito dok ujutro prolazim kroz spavajući grad. Tek poneki automobil naruši tišinu. A kroz polja na koja uskoro naiđem ništa osim cvrkuta ptica ne narušava mir oko mene. A u meni također mir. Nema više bojazni. Nema više uzburkanih misli. Pjeva mi se iako sam još pospan. Ni na što drugo ne mislim osim na ljepotu oko mene. Švicarska je zaista lijepa i raznolika.
Smjenjuju se usponi i spustovi. Livade i šume. Asfaltirana cesta i bijeli putovi. Ne susrećem se ni s kim sve dok se nisam približio Lausanne.
A onda šok. Milijun automobila i još toliko ljudi. Buka. Prijelazi preko ceste. Crvena svjetla. Sviranje kola hitne pomoći. I terase. Zaustavim se na jednoj od njih i pokušam se priviknuti na civilizaciju dok pijem hladno pivo. Ima civilizacija i dobrih strana. Pitam konobaricu jesam li već u Lausanne ili je to neko mjesto prije grada. Ne zna mi reći. Nije ni čudo. Ne znam ni ja.
Pitam jednoga gosta koliko je željeznički kolodvor udaljen iako mi moj GPS točno pokazuje i smjer i udaljenost. Kad bih njegove upute slijedio, stigao bih prije na Mjesec nego na kolodvor. Zahvalim se i uputim dalje kroz grad. Predgrađe je kao i kod svakoga velikog grada – ružno i bučno.
Središte grada je pak zaista lijepo. Prolazim popločanim ulicama punim mladih ljudi i turista. Ulice su načičkane prodavaonicama i terasama. Spuštam se prema kolodvoru, u kojem nađem turistički ured. Djevojka je ljubazna i učinkovita. Pokaže mi popis hotela s cijenama pa izaberem jedan od njih koji se nalazi na samo stotonjak metara udaljenosti. Hotel Elite. Sviđa mi se ime. A i udaljenost. Za 30 sekundi držim list u ruci s rezervacijom i planom grada. Na njemu je olovkom ucrtan put do hotela. Kakva profesionalnost. Zahvalim joj i pohvalim njezinu brzinu učinkovitost pa se uputim uzbrdo do hotela. Maloprije sam se tuda spuštao.
Na recepciji mlada crnkinja sa širokim osmijehom. Kao da je cijeli život samo mene čekala. Pokažem rezervaciju i dobijem ključ od sobe. Pita me i ona kakvu to prtljagu imam. Objašnjavam. „Hodočašće? A što je to?“ Pokušam objasniti, ali vidim da ne prodire do njezina mozga. „Ja sam ateist i ne vjerujem fratrima.“
Ja vjerujem u Boga iako ni ja ne vjerujem svim fratrima“, odgovorim joj. „I ja vjerujem u Boga!“ reče ona. „E, dosad nisam sreo ateista koji vjeruje u Boga. Vi ste prvi.“
Opet široki osmijeh. S takvim osmjehom lako je dobiti oproštenje za neznanje. Moje je odmah dobila.
Brzo se tuširam, perem rublje i izlazim u grad. Grad zaista vrvi životom. Pun je studenata. Nakon duže šetnje sjednem na terasu i naručim jelo. Pored mog stola četvero studenata – dvije djevojke i dva mladića. Pričaju o ispitima i glupim profesorima. Mijenjaju svijet uz smijeh i šalu. Ne uzimaju ni svijet ni sebe previše ozbiljno. Jednostavno uživaju u ovom trenutku. Prava lekcija života. Uživati u ovom trenutku. Koliko puta to činimo u našem burnom životu, ispunjenu trkom i brigama?
Još dugo sjedim tu nakon večere i promatram ljude kako trče gradom. Turisti s vodičima u rukama trče da stignu prije nego što se crkve i muzeji zatvore. Radni ljudi žure kući poslije posla. Domaćice s torbama punim namirnica žure kući napraviti večeru. A ja još sjedim nakon odlaska mojih susjeda i uživam u OVOM trenutku. Kakva blagodat.
Evo što piše o gradu u Wikipediji:
Lausanne je grad od 128.000 stanovnika, koji se nalazi na obalama Ženevskog jezera. Glavni je grad kantona Vaud i distrikta Lausanne. U njemu se nalazi sjedište Međunarodnoga olimpijskog odbora.
Područje današnjega grada Lausanne bilo je naseljeno u 4. tisućljeću pr. Kr. Na mjestu toga naselja Rimljani su 15. godine pr. Kr. sagradili vicus imenom Lousonna, koji se nalazio na mjestu današnje četvrti Vidy. Ovo se naselje održalo sve do pada Rimskoga Carstva, kada su se stanovnici, zbog čestih napada Germana, preselili na obližnji brežuljak, danas centar grada.
Lausanne je jedna od etapa ceste Via Francigena, kojom su hodočasnici išli u Rim. Kasnije su gradom vladali savojski vojvode i biskup od Lausanne. Grad je potpao pod Bern u razdoblju od 1536. do 1798., kada su iz grada odnesena mnoga kulturna bogatstva. U vrijeme Napoleonovih ratova mijenja svoj status. Godine 1803. ulaskom u Švicarsku Federaciju postaje glavno mjesto novoosnovanoga kantona Vaud,. Od 1950-ih do 1970-ih u grad se doseljuje veliki broj talijanskih imigranata. Iako je grad bio tradicionalno poprilično miran, u 1960-ima i 1970-ima dogodio se niz demonstracija mladeži protiv policije i visokih cijena ulaznica za kino.
Na referendumu 1992. godine građani Lausanne odbili su ugostiti Zimske olimpijske igre, što je bilo vrlo čudno za grad u kojem se nalazi Međunarodni olimpijski odbor.
Noću čujem pjesmu mladih koji se tu negdje u blizini zabavljaju. I kišu. Nošena jakim vjetrom udara u prozor. Grmi i sijeva. To je prva kiša odkad sam krenuo. Zaspim tako uz zvuke kiše pomiješane s pjesmom već pomalo pijanih studenata.
Nedjelja, 24. travnja 2011.
Lausanne – Montreux (28 km)
Vidjeti Ženevsko jezero i umrijeti
Obučem se i obujem za kišu prije nego što krenem dalje. Još pokoja kap pada, međutim na nebu se uskoro pojavi plavetnilo koje postaje sve veće da bi nakon sat vremena prekrilo cijeli horizont. Pješačim u početku uz Ženevsko jezero, ali uskoro se počnem penjati uskom asfaltiranom stazom kroz vinograde. Što se više penjem, to je vidik ljepši.
Dolje ispod mene jezero na kojem plovi samo jedna mala jedrilica u istom smjeru kao i ja. S druge strane jezera visoke planine, čiji su vrhovi još prekriveni snijegom. Kakav kontrast!
Put nastavlja kroz vinograde, ali, nažalost, ne ravno, nego se ponovno spušta da bi se još više penjao nakon toga. Jako, jako naporno. Ponekad naiđem i na stepenice tako da se moram penjati natraške i vući kolica jer su stepenice tako strme da više sliče na ljestve nego na stepenice. Zaustavljam se često, ne samo zbog umora nego da pogledam iza sebe i uživam u tome jedinstvenom krajoliku. Koljena mi klecaju. Srce lupa kao ludo, a znoj curi niz lice i leđa u potocima. Oči moram svako malo brisati jer ih znoj peče.
Popnem se na vrh. I okrenem ne znam po koji put. Vidjeti ovo i umrijeti. Najradije bih tu sjeo i ostao do kraja života. Mala jedrilica još je dolje. Kao da me pratila. Sunčevi zraci presijavaju se u plavetnilu jezera, a planine s vrhovima prekrivenim snijegom kupaju se u toj plavoj boji jezera. Da sam pjesnik, spjevao bih divnu pjesmu o toj ljepoti. Ovako mogu samo gledati otvorenih usta. Ne mogu to tek tako napustiti pa se tu zaustavim i ručam. Dok to činim, javi mi se pater Božidar i traži da mu pošaljem slike s hodočašća. Zamolim neke bicikliste da me slikaju iPhonom.
Jedva se natjeram nastaviti put nizbrdo, odakle se više ne vidi jezero. Spust je isto tako strm kao što je i uspon bio. Kočim i nogama i rukama. I siđem opet do jezera. Prolazim kroz sela čije su kuće obrasle glicinijom i drugim cvijećem. Između ceste i jezera cvijeće u tisuću boja. Kilometrima i kilometrima. Kasnije čujem da je to firma Nestle, čije se sjedište nalazi tu, a koja svake godine sponzorira nasadu cvijeća.
Nakon 28 km ulazim u Montreux. Umoran sam i znojan. Gladan i žedan. Jedva čekam da se nađem pod tušem. Nisam opet rezervirao pa moram tražiti hotel. Zaustavim jednu gospođu i pitam postoji li u blizini hotel s pristojnom cijenom. Nasmija se i reče. „Ovisi o tome što Vi zovete pristojnom cijenom. No, mislim da ovaj hotel ovdje nije baš tako skup.“ Zahvalim joj i pođem prema naznačenomu hotelu Ermitage. Na ulaznim vratima cijene soba: jednokrevetna soba 350 franaka!!!
Malo dalje hotel Excelsior, a iza njega hotel Montreux Palace. I ne pokušavam gledati cijene. Hoteli takvih imena nisu za hodočasnike. Konzultiram svoj GPS i nađem Buffet De La Gare. E, takvo mi ime već više odgovara. Telefoniram i pitam ima li slobodnih soba. Ima i cijena sobe je 175 franaka. Budzašto. Točno polovica. Ali nalazi se dva kilometra od mjesta gdje sam ja. I to uzbrdo.
Krenem prema hotelu i nakon kratkog vremena naiđem na stepenice. Ne bilo kakve stepenice, nego beskrajne stepenice strme kao ljestve. Nema druge nego uz njih. Vučem kolica iza sebe, a kotači poskakuju na svakoj stepenici i protresaju mi leđa. Dum, dum dum. Zaista su beskrajne. Skoro na vrhu jedan me čovjek upita. „A zašto niste uzeli lift?“ i pokaže mi kako ljudi izlaze iz njega na vrhu stepenica. „Hvala na informaciji! A sad se gubi prije nego što te srušim niza stepenice!“ pomislim.
Skoro bez daha, potpuno mokar od znoja i klecajućih koljena stignem napokon na vrh. Stepenicama je kraj no uspon se nastavlja. Ipak nešto malo manje strm. Slučajno pogledah znak pored ceste: Hotel Wilhelm, prix resonnables[1]. Povoljne cijene ili ne, ako bude bliže, ostajem tu. Iza sljedećeg zavoja ugledam ga. Svratim i pitam ima li slobodnu sobu. Ima. 110 franaka. Ma poklon. Sve je relativno. Pa i cijene. Kad čuješ 350, pa 175 onda ti se 110 čini jako jeftino.
Brzo se popnem u sobu, tuširam i operem rublje. Ne odmaram se jer sam užasno gladan i žurim nešto pojesti. Silazim ponovno dolje i ovog sam puta malo pametniji te uzimam lift. Na prvoj terasi sjedam za stol i naručim veliko pivo. Kod kuće inače nikad ne pijem pivo, međutim nakon 30 km pješačenja i litara prolivenog znoja pivo je kao melem za dušu. Utaži žeđ a i hranjivo je. Uskoro mogu večerati i dok to činim, promatram ljude kako šetaju ulicom uz jezero. Sunce samo što nije nestalo iza planine sa suprotne strane jezera. Daje površini jezera zlatni odsjaj, a vrh planine prekriven snijegom čini se kao srebro. Mjesto me podsjeća na Opatiju. Ima nekako mediteransku atmosferu, ako se izuzme snijeg na planinama. Već sam često čuo za Montreux, međutim nisam ga ovako zamišljao. Zamišljao sam ga kao planinski grad, a sliči mi na primorsko mjesto.
Ponedjeljak, 25. travnja 2011.
Montreux – Saint-Maurice (34 km)
Što tražim tu?
Ponovno se sutradan ujutro divim ljepoti grada. Stotinama i stotinama metara dugačke aleje pune cvijeća. Dok prolazim pored cvijeća ispod palmi, gledam s druge strane jezera francuske Alpe prekrivene snijegom.
Žao mi je bilo kad sam napustio taj veličanstveni krajolik i našao se u širokoj dolini, kroz koju me put vodio u pravoj crti pokraj kanala. Vruće je i ovaj me jednoličan krajolik ne privlači nakon one ljepote koju sam nešto prije napustio. Idem prilično brzo i osjećam kako me žulj koji sam prije nekoliko dana dobio ponovno peče. Ili je to novi? Ne da mi se zaustavljati i provjeriti. Želio bih što prije stići na cilj. Međutim on je još jako daleko.
Ponekad sretnem ili me prestignu biciklisti koji mi veselo dovikuju pozdrave. To me malo razveseli, ali danas ne uživam u pješačenju. Jesam li preumoran? Pa tek je 10 dana kako sam krenuo. Zaustavim se pored puta na travi i pojedem komad kobasice i kruha. Ispružim se na travu i sklopim oči. Razmišljam. Pa što radim tu? Noge me bole. Žuljevi peku. Vruće mi je. Usamljen sam. Čemu svi ovi napori? Što želim dokazati? I kome? Zar nije bilo dovoljno pješačenja i hodočašća? Sad bih mogao sjediti kod kuće na svojoj terasi u hladu i čitati knjigu, ili ići u šetnju sa svojim vjernim Paddyjem. Otvorim oči i gledam kako vjetar tjera bijele oblake po nebu. Moram nastaviti. Ali ako se ovako budem i sutra osjećao, što onda? Vratiti se kući? Odustati?
Obujem cipele ponovno i nastavim. Stavio sam compeede na novi žulj koji i dalje peče. Prolazim kroz mjesto koje se zove Aigle (Orao). A izgleda ružno. Industrija i moderne, četvrtaste zgrade od betona i stakla. Žurim da što prije prođem.
Sad idem uz željezničke tračnice i poneki vlak naruši monotoniju puta i prene me iz mojih negativnih misli. Prešao sam 24 kilometra od jutros, a ostalo još 10. Beskrajnih 10 kilometara. Sparno je i jedva dišem. Prve kapi kiše počeše padati. Stavljam prekrivač na kolica, ali ne obuvam čizme. Možda će prestati. Raširim kišobran i slušam kako velike, iako još rijetke kapi kiše udaraju u njega. Uskoro prestade padati. A sparina još veća.
Prolazim sada kroz šumu i dolina se naglo sužava. Rijeka je zamijenila kanal pa izgleda puno ljepše. Još 3 kilometra. To su oni najduži kilometri. Bilo to nakon 20, 30 ili 40 km, tri su zadnja najduža. Nikad im kraja. Misliš da si došao, a ispadne da ima još 3000 metara ili oko 4000 koraka. Ne računajući lutanje po gradu u potrazi za nekim hotelom. Prvi na koji naiđem zatvoren je. Nastavim dalje do centra gradića i nađem se pred hotelom u samom centru. Otvoren je. Uf! Mlada djevojka mi reče da soba košta otante sept[1] (87) franaka. Ma da je i dvostruko, prihvatio bih. Jedva se držim na nogama. A ona najprije traži iskaznicu, pa ispunjava formular koji moram potpisati.
Napokon se nađem u sobi i uskoro pod tušem. Prisilim se oprati rublje iako bih ga najradije bacio kroz prozor. Legnem i zaspim nakon kratkog vremena. Probudim se nakon sat vremena u malo boljem raspoloženju. Bušim novi žulj koji je prilično velik. Nakon svih tih priprema uspio sam dobiti dva žulja. Bravo! Večeram u hotelu i prošetam se nakon toga ulicama maloga mirnog gradića. Ili ovećeg sela. A onda u krevet.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
