Ovaj put ću se pozabaviti događanjima u Hrvatskoj a koja su aktualna i među Hrvatima u BiH. Radi se o stalno aktualnom pitanju tko je komunjara a tko Veliki Hrvat. Povod je događaj u Saboru gdje su se dohvatili Sačić iz Hrvatskih suverenista i Deur iz HDZ-a. Povod je učiteljica iz Borova koja je dobila hrvatsku nagradu za najbolju učiteljicu a koja je vrlo uvredljivo govorila o hrvatskim braniteljima. Poanta je kako su se sukobljeni zastupnici častili uvredama nastojeći opravdati svoje stavove. Kako su obadva zastupnika i branitelji a Deur i ratni vojni invalid uvrede su pokazale sve loše u organizaciji i među hrvatskim braniteljima.
Piše: Ivo Ćurković
Sačić je prijeratni milicajac što mu nije smetalo da postane hrvatski branitelj. I to istaknuti. A sve na osnovu Tuđmanove ideje o pomirbi među Hrvatima. S druge strane, Deur je stradalnik u Hrvatskoj vojsci i čovjek koji nije prihvatio Tuđmanov poziv za pomirenje. Da se razumijemo. Ne vjerujem niti jednom branitelju koji se stavio u funkciju bilo koje političke stranke. Ideja, pa i politička, svakog branitelja morala bi biti Hrvatska, bolja i poštenija. Nikako ideja Hrvatske bilo koje politike. Zato mislim da je angažiranje branitelja u političke ciljeve nedopustivo kako od politike tako i od samih branitelja.
Tko je u pravu, Sačić ili Deur, nije niti bitno ali ću ukazati na njihov politički promašaj i licemjerstvo. Promašaj je što ovakvi kakve ih pratimo u radu Sabora štete ugledu branitelja i pokazuju nas u vrlo lošem svjetlu. Deur je Sačića nazvao “titovim milicajcem” nastojeći mu imputirati pripadnost komunističkom sustavu i ideologiji. Pri tome zaboravlja, ili misli da su ljudi glupi. Recimo tom istom sustavu je pripadao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman koji je bio komunista i komunistički general, a čijoj stranci pripada sam Deur. Iz komunističke titine torbe ispao je osnivač HDZ-a, komunista i udbaš Josip Manolić. A bio je predsjednik Vlade RH i najbliži Tuđmanov suradnik. Iz komunističkog svijeta ispao je i Vladimir Šeks, jedna od najcrnjih političkih figura u zadnjih tridesetak godina a i on je i danas ugledan član HDZ-a. I mogli bi tako do sutra i ne samo o HDZ-u.
Tako nije jasno na koga je Deur bio ljut. Samo na Sačića ili na sve svoje kolege u stranci koji imaju veze sa komunističkom prošlošću. U općoj nastaloj kakafoniji Deur se na jednom mjestu poziva i na svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu i na svoj ratni put za koji mu treba skinuti kapu. Ali isto tako treba reći da je među onima koji se stavio u službu politike. Prvo Milana Bandića pa onda Andreja Plenkovića. Obadva su izbjegla sudjelovanje u ratu.
Kada smo kod komunista treba reći da je prije nekoliko dana, legalno, u Kumrovcu obilježen lažni datum rođenja Tita. Kažu da se okupilo desetak tisuća poklonika komunizma i da su bila vidljiva sva obilježja ovog zločinačkog pokreta. I nitko nije trepnuo da se provede zakon o zabrani veličanja zločinačkih i totalitarnih režima u Europi u dvadesetom stoljeću. Podsjećam da je Vijeće Europe donijelo odluku kako su fašizam, nacizam i komunizam jednako zlo i da ih se zabranjuje slaviti. Zašto u Hrvatskoj nije tako nije teško objasniti.
Domovinski rat je Hrvatska dobila na krvi i stradanju hrvatske sirotinje. Oni povlašteni bili su po kojekakvim stožerima, bili su administracija, najčešće nepotrebna a mnogi si utvaraju kako su oni stvarali temelje države. U rat su otišli svi oni koji su se našli pozvani da brane Hrvatsku ali i da je oslobode od zla komunizma. Prvi dio je obavljen ali su komunisti ostali na vlasti. Od samog vrha pa do dna vladajuće hijerarhije. Tako je i danas. U prvom sazivu, nazovi demokratskoga Sabora, bilo je, u tri vijeća, oko 380 zastupnika. Od toga ih je 360 bilo članova Komunističke partije koji su se raspodijelili i zauzeli pozicije u nasljednici komunističke partije što u drugim strankama. Rezultat je stradanje domoljubnoga dijela hrvatskog stanovništva i procvat komunista.
Stradali su branitelji, stradalo je hrvatsko selo, stradali su svi oni koji nisu bili blizu vlasti. Dobro su prošli oni koji su do “demokratskih promjena” bili na vlasti. Od njih nitko nije poginuo, nije ranjen niti je materijalno stradao. Ali su zato napravili neviđenu pljačku kroz pretvorbu i privatizaciju. I nisu privatizirali samo materijalna dobra već i pozicije u vlasti koje, kao feudalci, prenose na svoja pokoljenja. A sirotinja. Pa za nju smo ušli u EU gdje mogu otići i raditi na njemačkim bauštelama ili starijim Njemcima čistiti stražnjice. A gdje su djeca komunističkog zločinstva. Rade u Elektroprivredi, utaborili su se u politici, različitim agencijama i kriminalu. Postoje i oni koji kažu da nisu bili u partiji niti je itko od njegovih to bio. I vjerujem da je tako. Ali su postali poslušnici komunističkog staleža i postali su još gori od samih komunista.
U Hrvatskoj se sutra obilježava i Dan državnosti. U normalnim zemljama to je jedan od najvećih dana nacionalnog ponosa. U Hrvatskoj je to sprdačina. Datum se mijenja kako tko dođe na vlast. A datum zasjedanja prvog “demokratskog” Sabora nije najznačajniji u hrvatskoj povijesti. To je dan kada su komunisti potvrdili svoju vlast a tisuću godina Hrvatskog sabora gurnuli na stranu. Po njima povijest počinje od toga datuma. Sve ono prije je nevažno i u službi održanja vlasti.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Tomislavcity.com.
