Zanati u R Srpskoj, ali i u cijeloj BiH pali su na leđa starih zanatlija, nerijetko i onih u mirovini, dok se mladi ako se i odluče za neki od njih uglavnom otisnu u strane zemlje.
Remenara, vunovlačara, stolara sve je manje. Trenutno je najveća potražnja za keramičarima, a kovača je najteže naći. Poznati mrkonjićki kovač Đuro Milanović kaže za “Glas Srpske” da mu se i otac bavio ovim poslom, a on je nakon njegove smrti, 1994. godine nastavio tradiciju. Ostavio je dnevnik u školi i uzeo čekić u ruke. Pravi sve za poljoprivredu i šumarstvo, jer selo ne može bez kovača.
– Pravim kose, sjekire, kramp, motike i lopate. Sve popularniji su i ugostiteljski programi, ražanj, roštilj, sačevi – rekao je Milanović.
Prema njegovim riječima, mladi se rijetko odlučuju za zanatstvo.
– Mladi nauče da rade i odoše. Već sam takvih 35 obučio. Budu po godinu i odoše nakon toga, najčešće u Njemačku – dodaje Milanović.
Iako su posebno cijenjeni u europskim zemljama zanatlije i kod nas mogu lijepo živjeti.
– Vjerujem da sada najbolje prolaze keramičari, čak mislim i bolje od liječnika. Po kvadratu naplaćuju 22, 23 marke, a danas bez problema urade 15 kvadrata – kazao je Milanović.
Da bi netko bio dobar zanatlija mora usvajati znanje, ali i imati malo dara i veliku želju.
– Ako ima volju mlad čovjek može naučiti brzo, ali kovački zanat je najteži, zato što moraš imati dara, kao i kod umjetnika. Od 56 mrkonjićkih vatri koje su kovale ostale su samo dvije aktivne – rekao je Milanović.
Slično je i kada su stolari u pitanju. Da su ove zanatlije tražene potvrdio je za “Glas Srpske” Zoran Grbić koji je zahvaljujući svom znanju radio na više kontinenata.
– U mirovini sam, ali i sada me stalno neko kontaktira da radim, prihvatim nešto minimalno, dosta sam radio.
Nema mladih stolara, a oni što nauče brzo odu u strane zemlje. Ovdje je bitna točnost, ali se sve stiče radom i željom da naučite. Na kraju, od ovoga se može lijepo živjeti, tako je bilo uvijek, ali mora se raditi – rekao je Grbić.
