Mora i vode, hvalite Gospoda!
U Vjeronaučnom centru župe Posušje 6. listopada 2021. prigodom predstavljanja stihozbirke fra Vlade Lončara O moru i vodama, kada je predstavljen i fra Vladin Rječnik moga djetinjstva iliti Rječnik moga zavičaja o kojemu je govorio prof. Stanko Bašić. Večer je glazbeno obogatio prof. Neno Munitić, a sve nazočne pozdravio je posuški župnik fra Mladen Vukšić, koji je skupa s autorom i organizator ove večeri kulture.
Redovnik, svećenik i pjesnik fra Vlado Lončar
Fra Vlado Lončar rođen je 13. kolovoza 1944. u Vinjanima od oca Joze i majke Joke r. Begić. Pučku školu završio je u Vinjanima i Posušju, a srednju u Imotskom i Dubrovniku, studij u Sarajevu, Visokom, Trentu u Italiju i Friebourgu u Švicarskoj. God. 1970. na blagdan sv. Ante postao je svećenik. Kao svećenik i franjevac djelovao je u Drinovcima, Posušju, Rakitnu, Vitini, Mostaru, Širokom Brijegu i sada je na Humcu kod Ljubuškoga. Svoju Mladu Misu slavio je na blagdan Gospe od Anđela 1970. god. U jutro svoje Mlade Mise preminula mu je majka, pa je Zlatna Misa – 50 godina svećeništva, 2. kolovoza 2020., bila i molitva za nju, ali i sve pokojne u Rakića groblju.
Kada smo bili fra Vlado Lončar i ja u razgovoru 26. srpnja 2019. u njegovoj rodnoj župi i u novome župnom dvoru u Vinjanima, rekao mi je da ima gotovu zbirku pjesama u dva ciklusa, prvi je o moru, a drugi o vodama. Odmah me je zainteresirao svojom pričom o tim pjesmama, koje su, pomislih, na jakoj literarnoj razini kao i sve one prethodne pjesme s kojima sam se susretao počevši od čitanja njegovih pjesmotvora za knjigu o župi Vir 2000. god., izišla iz tiska 2001. u povodu svečane proslave temeljite obnove crkve, u kojoj je on kršten, a u kojoj je i njegovo rodno selo Vinjani bilo do 1972. god. kada je osnovana nova župa sv. Josipa za Vinjane i njegove zaseoke. U toj knjizi donesen je izbor iz zavičajne književnosti, u kojem su zastupljeni fra Vlado i fra Umberto Lončar. Fra Umberto je objavljivao u Kršćanskoj obitelji svoje pjesme s pseudonimom Pauper (Siromah). Jednu od njih objavio sam u listu Crkva na kamenu u Mostaru i došavši k njemu s listom, pregledavši ga i zamijetivši pjesmu o Hercegovini, pitao me znam li tko je Papuper. Odgovorio sam da ne znam, jer nigdje nije napisano. On mi je otkrio da je upravo to on itd. Osim toga, zapala me čast čitati prije tiska i fra Vladine pjesme s naslovom Isus u Hercegovini, koje su također vrlo zanimljive i privlačne po svojoj formi i meditativnome vjerskom sadžaju.
Naslov ove stihozbirke O moru i vodama jest prema naslovu prve pjesme u ovoj pjesničkoj zbirci našega redovnika, svećenika i pjesnika fra Vlade Lončara. Upravo ova pjesma otkriva nam snagu svih pjesmotvora u ovoj knjizi. Stoga se valja odmah unijeti u njezinu dušu i poruku.
Pjesnik veli da zbori o moru i vodama, o rijeci i o nebu, o potoku i o galebu. Odlučio je iskazati uz morski smiraj svoj trajni osjećaj što njegovom dušom vlada. Želja mu je da se taj njegov osjećaj i doživljaj mora i voda naseli u dušu i nerv čitatelja, te u beskraj pučine, zapravo u morski raj. Nadalje, pjesnik govori o beskrajnom nebu i moru, o njihovim nebeskim tišinama i morskim olujama, ljepoti vode i zore što bruje beskrajem mora, mijenjajući i zanoseći lirski subjekt, odnosno pjesnika i čitatelja ovih pjesama, i to orošavajući ih mistikom morskom i bacajući ih u priče snene. I unatoč osjećaju lirskoga subjekta da njegove riječi u ovoj pjesmi i cijeloj stihozbirci neredno, neskladno škripe ko jarbol na brodu (to je ponizni stav prema svome djelu), ipak on želi izreći i pokazati sve ljepote što morem sipe. Ovo možemo usporediti s ljepotom kiše koja sipi na njivama, livadama, potocima, rijekama,
Zagreb/Humac, 2019.
jezerima, morima, oceanima… Potom s kliktanjem moru i vodama odlučno svjedoči da je on, lirski subjekt, pjesnik posve u moru i vodama, a more i vode su u njemu, te stoga im zbori najljepše ode jer su simboli beskraja i ljepote, simboli su Boga i potpune slobode.
Kad kaže oda, onda misli na svečanu pjesmu ispjevanu u čast Božjim stvorenjima – moru i vodama kao i tvorcu mora i voda, čemu se hvalbeno divio i sv. Franjo u Pjesmi stvorova: “Hvaljen budi, Gospodine moj,/ po sestrici Vodi,/ ona je korisna, ponizna, draga i čista.“ (Usp. pjesmu fra Vladinu Sestrica voda). Ugođaj ode uvijek je svečan, ozbiljan, pun radosti i naglašenosti. Izraz je ljubavi i poštovanja. Ovim odama obilježena je cijela ova zbirka. A u povijesti pisanja oda najčuveniji je grčki pjesnik Pindar (522.-442. pr. Kr.), koji je pisao ode pobjednicima na Olimpijskim igrama, kao i rimski pjesnik Horacije (65. pr. Kr. – 8. po. Kr.), koji je u svoje vrijeme nadišao sve pjesnike po svome pjesničkom umijeću, što ga je obrazložio u djelo Pjesničko umijeće (Ars poetica).
Posebnost ljubavi prema moru i vodama iskazano je u pjesmi Opsjednut sam morem. Pjesnički subjekt je opsjednut morem i njegovom ljepotom. Privlači ga more koje je u njegovu tijelu, u srcu i koje mu neprestance budi mir i vječnost dugu. Nadalje, pjesnik zbori da more može gledati od zore do noći, i ne samo kad je na obali morskoj, nego i kad je udaljen od mora, jer tada ga more zove i k sebi ga vuče. Lirski subjekt ne može biti bez mora ni kad je mirno ili tiho, kad klokoće ili tuče svojim valima u obalu ili se šulja po svome žalu. On je opsjednut morem kad se ljeska na suncu i kad skače poput junca snažno, blago, ljutito. Svjetlom, bojom i dubinom, tajnom svojom kojom more zbori u grudima vrućim i u srcu snažno gori. On bez mora ne može, jer je velika raskošna ljepota s kojom postaje jedno uzdižući se u visine. Lirski subjekt i pjesnik ne mogu bez mora i oni su maleni pokraj te veličine koja prelazi u pojam Boga velikoga. Pjesnik je opsjednut morem.
Vrlo je zanimljiva i ova fra Vladina pjesma: Čim dođem na more, koju je ukrasio latinskom rečenicom ispod naslova a glasi: Nullum natantem hoc die in mare videbam – i prijevod: Nikoga danas ne vidjeh da pliva u Moru). I nastavlja naš pjesnik pjevanje govoreći da čim dođe na more u bilo koje godišnje doba: ljeto, jesen, zima, proljeće, pjesma se u njemu rodi i duša mu pjesmama plodi jer mu u dušu ulazi more. Na pogled i susret s morem u njemu nikne pjesma. A ta pjesma je samo more u duši pjesnikovoj i ne može biti ljepše pjesme od te morske pjesme, koja je ustvari Božja pjesma što ju je stvorio sam Bog (Deus poeta est, Bog je pjesnik), on je stvaratelj mora, valova, odbljesaka, plavetnila, upisane neizmjerne i do kraja nedoživljive ljepote, more je pjesma koju nitko ne može opjevati, jedino što se može doživjeti more. Ovdje bih dodao da čovjek umire s tom Božjom pjesmom čiji potpuni smisao otkriva upravo tada kad umre…
I za ovu knjigu pjesama mogu reći da je po svojoj pjesničkoj formi i sadžaju veoma privlačna i čitljiva, s mnogo poruka i prelijepih metafora, slika, a u susljednosti je s književnom tradicijom hrvatskih književnika (zato sam pročitao Pupačićevu pjesmu More), a opet povezana je i sa starim rimskim i grčkim pjesnicima oda. Svaka njezina pjesma vodi nas na prapočetke kada je Bog stvarao svijet, pogotovo na onaj dio prigodom stvaranja voda i mora: “I reče Bog: ‘Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!’ I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi. I reče Bog: ‘Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!’ I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro.“ (Post 1,6-9). “I reče Bog: ‘Nek povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek polete nad zemljom, svodom nebeskim!’ I bi tako. Stvori Bog morske grdosije i svakovrsne žive stvorove što mile i vrve vodom i ptice krilate svake vrste. I vidje Bog da je dobro. I blagoslovi ih govoreći: ‘Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na zemlji!’ Tako bude večer, pa jutro – dan peti.“ (Post 1,20-23).
Bog je najprije stvorio planet zemlju i potom sve uvjete za vode i mora, jer vode i mora moraju imati svoja korita, gdje će bivstvovati sukladno stvorenoj prirodi. Osim toga, ona su omeđena da se u njima mogu njihati do mjesta omeđenja, do obala potoka, pritoka, rijeka, jezera, mora, te onda do svih slapova i njihovih šumova i žuborenja, što je svojevrsni hvalospjev Bogu tvorcu. Prorok Amos ima ovako lijepi hvalospjev o ovome stvorenome Božjem djelu: “On saziva morske vode i valja ih preko lica zemlje. Bog mu je ime.“ (Am 5,8). “Bog, Gospod nad Vojskama… on dodirne zemlju i ona se potrese, svi joj stanovnici protuže; diže se sva poput Nila i spušta kao Rijeka egipatska. On sazda sebi prijesto na nebesima, i svod svoj na zemlji osnova; on poziva morske vode i lijeva ih zemlji preko lica – Bog mu je ime.“ (Am 9,5-6).
Fra Vlado je u duhu sv. Franje, ljubitelja Božjeg stvorenog svijeta, kojemu je kruna stvaranja čovjek (Ps 8), snažno, zanosno, odmjereno i lijepo opjevao mora i vode kao Božja bića pred kojima se svi divimo: “O moru i vodama -/ Da pjevam u odama -/ Srce mi moje veli:/ More zagrlit želim!“
don Ilija Drmić/Tomoslavcity
