Slijediti Isusa znači prihvatiti križni put do slave. A to je moguće samo u duhu Isusa Krista. Krist se pokazuje kao uzor svojim učenicima. Rekao im je na Posljednjoj večeri: Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama, piše sv. Ivan. Nije imao svoga vlasništva. Dok su putovali, reče mu jedan: Ja ću te slijediti kamo god pođeš. Isus mu odgovori: Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje nasloniti glavu, zapisa sv. Luka. Nisu ga sprječavale ni rodbinske ni afektivne veze da ne može ispuniti Božji plan spasenja. Netko mu dojavi da ga vani čekaju majka i braća, a Isus odgovori: Majka moja i braća moja – to su oni koji slušaju riječ Božju i vrše je, dodaje sv. Luka. Takvo korjenito odricanje od posjedovanja, osobnih interesa, rodbinskih i osjećajnih veza zatražio je Isus od svojih učenika. Kako ga je slijedilo mnoštvo naroda, Isus se okrenu te im reče: Tko se god između vas ne odreče svega svoga imanja ne može biti moj učenik, piše sv. Luka i nastavlja, kad su u pitanju rodbinske veze, pa i osobni interes, Isus reče: Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik. Svako odricanje treba proizlaziti iz nutarnje slobode i da ima veću duhovnu svrhu. To slijedi u izboru nasljedovanja osobe Isusa Krista. U tom izboru slavimo svemogućega Boga, živeći u domovini i pripadajući jednoj obitelji. To troje nas određuje kao osobe: naša vjera, obitelj i domovina. Ali prednost treba uvijek dati Bogu. Zna se dogoditi da moramo birati između onoga „da” Bogu i ono „da” ljudima, pa i roditeljima. Sin hoće biti svećenik, a otac ga odvraća. Kći se odlučuje za misije, a roditelji ne žele. U tim slučajevima prednost treba dati Kristu. Sve treba biti upravljeno prema svemogućem Bogu. To znači nositi svoj životni križ. Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce, piše sv. Matej. A srce bez Boga je neispunjeno srce. Često se ljudi prevare u svojoj računici.
Vjera s Božjom računicom. Božji plan i ljudska računica često ne idu skupa. Knjiga Mudrosti kaže: Tko bi doznao (Bože) tvoju volju da ti nisi dao mudrosti, i da s visine nisi poslao Duha svoga svetoga. Ljudske misli ne podnose križ i patnju. A Isus je zahtjevan: Tko ne nosi svoj križ (…) ne može biti moj učenik, donosi sv. Luka. Iz današnjega evanđeoskog izvještaja imamo primjer gradnje kule i vođenje rata. Treba sve proračunati možemo li kulu dovršiti. Treba dobro odvagnuti možeš li se upustiti u takvo nešto i ostati živ. Činiš li nepravdu sebi i svom narodu ili će savjest ostati čista. Inače, nećeš imati mira. Dobar primjer čiste savjesti nam je engleski državnik, pisac i mučenik 1535. Sir Thomas More, čovjek za sva vremena. Govori još više kao mrtav, nakon skoro pet stoljeća. Radije je izabrao čistu savjest i mučeništvo, nego da prihvati laž od kralja Henrika VIII. i otpad od Katoličke Crkve i Pape. Odrekao se biti kancelar i nije priznao kralju nezakonitu ženidbu jer ju je i papa Klement VII. proglasio nezakonitom. Još iz zatvora, prije smrti, piše svojoj kćeri Margariti: Stalno se i potpuno nadam u (Božju) milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem: bogatstvo prihode pa i sam život, radije nego da prisežem protiv savjesti. A što učine oni koji se odluče za materijalno i prolazno? Imamo dobar primjer u našoj domovini kad su došli Osmanlije u BiH. U turskim zapisima – defterima čitamo katastarski popis iz 1585. godine:
Nahija Dumna, pripada kazi Mostar. U popisu kasabe Župan Potok čitamo da u muslimanskoj zajednici – džemat muslimana ima 54 imena, koji su i nositelji obitelji. Mustafa-beg je dao podići džamiju za tu zajednicu. A u ovom novom carskom defteru je upisano: da su muslimani oslobođeni od svih vanrednih i zakonskih nameta, gradozidarstva, ubiranja hrane i konačenja vojvoda sandžakbegovih kod njih i uzimanja poklona. Ne spominje se da u varoši uopće ima ijedna kršćanska obitelj. I u duvanjskom kraju tijek islamizacije je daleko otišao, tako da u popisu na str. 391. nalazimo u Mandinu selu (Manire?) i Lipi: Baština Ahmeda, sina Vuksanovog. Baština Mahmuda, sina Vukasovog, u selu Lipa. Selo Kongora i selo Grljina. Baština Ferhata, sina Miloševog.
Na stranici 392. stoji: Baština Behrama, sina Stepanovog i dio Hasana, sina Brkinog. Sastanak (teferič ili panađur) koji se održava o Petrovdanu i Gospoinu danu u spomenutom selu.
A na stranici 393. čitamo: Zemin. Sastoji se od dijela čifluka Murat-begovog, u selu Gradina, u selu Majina, u posjedu Alije, sina Huseinovog i Pavala, sina Grujičinog i Poške, sina Heraka i Voje, koji su braća…
Livada Jabuka, u blizini rijeke Šuice i između Župan Potoka, pripada Duvnu, u posjedu Martinovu i Veli-hodžinu. Uživaju je zajednički (…) Dio livade Jabuka u blizini rijeke Šuica i između Župan Potoka, u posjedu Alije, ćehaje… Na istoj stranici: Selo Kongora i Lipa i Majina: Baština Radiča, sina Vilotićevog, u posjedu Ahmeda, sina Vuksanovog… Baština Ivke, sina Rizvanovog.
Jasno se opaža da su očeva imena kršćanska, a imena sinova muslimanska. Očevi su mislili: Proći će to. Neće meni Bog zamjeriti da sačuvam imanje. I što se dogodilo? Ta ljudska računica je promijenila vjeru, naciju i jezik svom narodu. Promijenila je budućnost cijele domovine. To je ta ljudska računica radi materijalnoga. U prošlom režimu članovi KP su računali: Neće mene Bog ostaviti. Nije ih Bog ostavio, ali oni su ostavili Boga. Danas u Njemačkoj se ispiše iz Crkve radi poreza itd.
Evanđeoska mudrost traži žrtvu, a ponekad i mučeništvo. Prolazno ne smije imati prednost pred Bogom i vječnošću. Postaje jasno da je put Isusovih učenika križni put učitelja.
Fra Ante Pranjić Pilipović
