- Nedjelja – Svjetlo u srcu
Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce, zapisa sv. Luka. Blago u srcu je misao koju nastavljamo od protekle nedjelje kad smo razmišljali o bogatstvu koje pred Bogom vrijedi. A bogatiti se u Bogu je najvažnije. Ako se u srcu skuplja bogatstvo koje ne prolazi ili kako kaže evanđelje neprolazno blago na nebesima gdje se kradljivac ne primiče niti moljac grize!, piše sv. Luka, tad će i usta govoriti o punini srca i duše jer: Gdje je vaše blago, tu će biti i vaše srce, nastavlja sv. Luka. Ono što čovjek voli za to ima vremena i zato živi. Ono što mi je najvrjednije, to nosim u svom srcu. A kaže ona narodna: Čega je srce puno, to usta govore. To se očituje i u životu vjere i molitve jednoga kršćanina, kao što je bilo u životu svetoga Dominika. Taj sveti čovjek je živio prije 800 godina, a nosio je veliko blago Svetoga pisma u srcu. I nakon 800 godina i danas bijeli fratri tumače evanđelje širom svijeta po odobrenju pape Honorija III. prije 800 godina (1216. god.) Pun Duha Božjega, osjetio je da veliki dio naroda nije poučen i da trpi jer ne poznaje evanđeosku poruku. Žedni su Božje riječi i Božjega duha. Tijelo Kristovo trpi u neznanju. Nije mogao misliti samo na sebe, kako mu je lijepo čitajući knjige u svojoj sobi. Trpeće tijelo Kristovo vapi za propovjednikom. Govorio je braći: Kako mogu učiti nad mrtvim kožama (pergamenama), dok Kristovo tijelo trpi? Pozvao je braću: Idemo propovijedati bosih nogu. Ta nas misao vuče prema gorućem grmu u vrijeme Mojsija kome Bog progovara: Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo, donosi knjiga Izlaska. Da, u Božjoj prisutnosti treba odložiti svaku prljavštinu, pa i s nogu obuću. Treba napuniti svoje srce Božjim bogatstvom. U svijetu je prisutna tjelesna i duhovna glad. Narod je gladan kruha i Božjega duha. Sv. Dominik i sv. Franjo bili su spremni poći na put i sve učiniti da pomognu ljudima. Bili su budni i svjesni kako treba svijetom pronijeti evanđelje i život evanđeoski. Živjeli su onu evanđeosku budnost: Neka vam bokovi budu opasani a svjetiljke zapaljene!, zapisuje sv. Luka.
Neka vam bokovi budu opasani, a svjetiljke zapaljene!, piše sv. Luka. U ono vrijeme nosili su ljudi tunike. Kod težega posla i hoda trebalo je te tunike privezati oko bokova da ne smetaju. Upaljena svjetiljka u šatoru sastanka je označavala Božju prisutnost. Biti opasan i s upaljenom svjetiljkom znak je spremnosti za posao i velike korake. Budnost i očekivanje Gospodnjega dolaska može nositi samo onaj tko ima blago u srcu. A blago iz srca može lako ispasti ako na vratima ljudskoga srca ne stražari Duh Sveti. Razuman gospodar sluša Božju riječ i čuje. Ono što čuje to zapamti. A što zapamti to i živi. Čovjek je biće pamćenja. Ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Sadašnjost se živi s upozorenjem prošlosti i čežnjom za budućnost. Strah i tjeskobu može riješiti hrabrost Duha Božjega. Raj je budućnost i pred nama je. To je poput obećane zemlje. Mi imamo vjeru. A vjera je već neko imanje onoga što se vjeruje i jamstvo za ono čemu se nadamo, kaže poslanica Hebrejima. S vjerom već posjedujemo ono što očekujemo. Na primjeru Abrahama vidimo kako njegova vjera nosi sadašnjost i donosi budućnost. Ide iz nepoznate zemlje u obećanu. Vjeruje Jahvi i Jahve ga ne ostavlja. Postat će Abraham blagoslov za sve narode. Blago njegove vjere raširit će se po svem svijetu i umnožiti u svim narodima. Njegovo potomstvo će biti bezbrojno, kao pijesak na obali morskoj ili zvijezde na nebu. Neprolazno blago u srcu može samo rasti i bujati. To blago se ražaruje i razlijeva na sve strane. Abraham je bio tek malo stado među mnogim narodima. I danas je Kristova Crkva kao malo stado ili jedna trećina krštenih među pet milijardi nekrštenih ljudi na svijetu. Ali Kristovo ohrabrenje vrijedi i za nas, za našu Crkvu danas: Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo!, piše sv. Luka. Dat će vam ono u čemu je veličina i neprolaznost.
Ne boj se stado malo!, zapisa sv. Luka. To ohrabrenje vrijedi za Kristovu zajednicu ili Crkvu. Crkva je to malo stado. Ona je ovčinjak u kojemu je Krist jedina vrata, Božja njiva i odabrani vinograd, a mi smo radnici u tom vinogradu; Božja građevina u kojoj je ugaoni kamen Krist, kuća Božja u kojoj stanuje Božja obitelj, Božji šator među ljudima, nebeski Jeruzalem i naša majka, jer smo u njoj krštenjem rođeni za kraljevstvo nebesko. I danas vidimo kako je malen broj onih koji pripadaju Kristovoj Crkvi prema onima koji nisu upoznali i prihvatili Krista. To je malo stado, a tom stadu je pastir sam Krist Gospodin. Prorok Izaija najaviti će unaprijed kakav će biti taj pastir: Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju, i brižljivo njeguje dojilice, najavljuje Izaija. Svom stadu će pripremiti ono što je veliko i neprolazno: Božje kraljevstvo. To malo stado je poput malo kvasca u puno tijesta, ali ukvasi sve tijesto. Kvasac u tijestu, a Crkva u svijetu, samo ako je vjerna Božjoj riječi. Božju riječ prati i Božji Duh. Tko prima i živi poruku Božje riječi, taj prima snagu i hrabrost Duha Svetoga. A Duh Sveti stvara u duši neprolazno blago koje ostaje za kraljevstvo nebesko. Samo, to blago na zemlji je u vrlo osjetljivim posudama. Treba ga dobro čuvati da ga ne izgubimo. Kad navale iskušenja, napasti, zao svijet i sotona, lako nam mogu razbiti tu osjetljivu posudu u kojoj čuvamo neprolazno blago. A Gospodin može doći iznenada, a mi ostadosmo praznih ruku. Kako ćemo se pojaviti pred Gospodinom praznih ruku? Zato, Neka vam bokovi budu opasani, a svjetiljke zapaljene!, piše sv. Luka o dodaje: I vi budite pripravni, jer Sin će Čovječji doći u čas kad se ne nadate!” Bdijmo nad svojim blagom u srcu i budimo budni pred dolaskom Gospodnjim!
Fra Ante Pranjić Pilipović
