Kaže se da je brak „kruna ljubavi“. Takvom krunom vrijednom divljenja koja traje već 50 godina mogu se podičiti supružnici Luca (r. Miloš) i Mladen Zrno.
Luca je Crvenička, rođena 1951. godine. U ranoj mladosti s obitelji je preselila u Đakovo (1968. godine), a potom su život nastavili u Njemačkoj. Ona i Mladen upoznali su se, kako kažu, u „U – Bahnu“, u Hamburgu, gdje su s prijateljima putovali na nedjeljnu svetu misu.
Mladen, koji je rođen 1948. godine u Duvnu, u Hamburg je došao nakon odsluženja vojske, a u Njemačkoj je radio kao vozač na jednoj baušteli, dok je njegova Luca bila zaposlenica u tvornici za proizvodnju dijelova za televizore.
Vjenčali su se 13. studenog 1970. godine. Godinu dana poslije rođen je njihov najstariji sin te se 1973. vraćaju u Tomislavgrad. Na rodnoj grudi Bog im podari još tri sina i desetero unučadi.
– Kumovi su nam bili Andrija Malekin i njegova žena Janja, a svadbeno slavlje priredili smo u jednoj hamburškoj birtijici. Bilo nas je 30-ak. Nitko od Mladenove obitelji nije bio prisutan, prisjeća se Luca svoga vjenčanog dana.
Mladen je u zavičaju počeo raditi u tvornici “Plastika” gdje je proveo punih 20 godina, a do mirovine je nastavio raditi u Domu zdravlja Tomislavgrad kao vozač sanitetskoga vozila.
– Kad sam se vratila iz Njemačke, meni u Duvnu nije bilo baš lako. Nisam imala bližnje rodbine, a u Crvenicama je ostala samo ona daljnja rodbina pa sam mislila da ću prije umr’t nego li se obiknut’.. Vratili smo se radi dice. Željeli smo ih ovdje rađat’, odgajat’ i podizat’. I Bogu hvala, svi su nam živi i zdravi, i nas zdravlje još dobro služi. Sinovi su nam dobri, a jednako dobre su nam i neviste – govori Luca dodajući da joj je kroz život najteže bilo u ratnome vremenu.
– Najstariji sin Mile otiš’o je u Hrvatsku vojsku, a najmlađi Inan se odma’ po završetku srednje škole i vojne obuke u Bukovici pridružio HVO-u. Uz dvojicu sinova, u ratu je bio i Mladen kao vozač sanitetskog vozila. Bio je i sudionik Bijeloga puta za Novu Bilu. On je toliko bio za obranu i slobodu, da je mog’o i meni bi pušku dao. Ljutila sam se na njega i prigovarala mu je li baš njega mora svašta zapast’. Teški su to bili dani. Božić prid vratima, a od moji’ ni traga ni glasa. Samo sam plakala i kukala po kući. I onda na Badnjicu dolazi Mladen i nosi bor… Strašan mi je bio rat, potvrđuje Luca.
I nije samo Domovinski rat donio brige i suze ovoj obitelji. Tako je bilo i u vremenu Drugoga svjetskog rata.
– U tome ratu nestala su mi dva stričevića, te stric don Ante – župnik u Viru kojeg su ubili partizani 1945. godine na Daksi kod Dubrovnika, dodaje Mladen koji se rado prisjeti i najstarijeg strica fra Davida koji je bio „makao u Ameriku“ gdje je prijateljevao s velikim hrvatskim i svjetskim kiparom, književnikom i arhitektom, Ivanom Meštrovićem.
I imale bi nam naše Zrne još puno toga reći. No, evo ih pred oltarom o lijepoj prigodi koju proslaviše svetom misom. U najvećoj molitvi odzvanjaju riječi zahvale za bračni život i zazivi da ovu obitelj i dalje prate sloga i mir.
– Ovo što imate, to je najveće blago. To vam nitko ne može platiti. Drago mi je što poznajem ovu obitelj, što vas viđam na redovitim misama pa i Lucu dok bere jabuke u crkvenom dvorištu, domeće šaljivo fra Marijo uz smijeh obitelji Zrno.
– Naš život su ruže i ružino trnje. Bilo je puno toga lipoga, ali i onoga drugog. Jedno možemo posvjedočiti, a to je da smo uz post i molitvu kod Boga sve isprosili.
Zbog brige o starima, dici, ovcama, kravama… prije sam samo nediljom mogla otić’ u crkvu. Sada mogu uvik ić’ i Bogu se moliti – zahvaljivat’ Mu za sve što nam je dao kroz život, zaključuje Luca.
Luci i Mladenu čestitamo 50. obljetnicu braka uz želju da čvrsta vjera, ljubav, sklad i sloga i dalje rese njihovu obitelj. Ujedno im zahvaljujemo što su dopustili da upravo na proslavi zlatnoga pira budemo blizu njih.
Zora Stanić/Tomislavcity
Više fotografija u galeriji.
