Dana 31. kolovoza 2020. umro je u Tomislavgradu u 97. godini života Ferdo Skočibušić dugogodišnji ministrant u crkvi Male braće. Živio je u dugo godina u Dubrovniku u neposrednoj blizini samostana. Bio je član Franjevačkog svjetovnog reda. Ostat će zapamćen po tome da je gotovo do kada je mogao hodati ministrirao kod sv. mise u crkvi Male braće. Pred nekoliko godina zbog onemoćalosti preselio se kod rodbine u Tomislavgrad. Prošao je „križni put“ od Bleiburga i, prema vlastitom svjedočanstvu, nekoliko puta samo pukom srećom izbjegao smrt. Piscu ovih redaka ostala je u sjećanju njegova priča, koju mu je 2016. ispričao, da je u „koloni smrti“ usput ugledao cisternu a na oknu je bila limena kanta. Zbog neizdržive žeđi napustio je kolonu i počeo piti vodu iz kante. Partizan iz pratnje, koji ga je ugledao, pucao je u njega iz automatske puške. Kanta je bila sva izrešetana mecima, a on je ostao neozlijeđen.
Tijelo zasigurno najstarijeg hrvatskog ministranta bit će 1. rujna položeno u zemlju koju je volio i kojoj se pod stare dane vratio. Neka mu bude laka zemlja i neka počiva u miru Božjem.
Fra Stipe Nosić
U prilogu je razgovor kojeg je prije otprilike 17 godina s Ferdom vodio fra Pijo Pejić, a zabilježio fra Marijo Šikić.
FERDO
(Razgovor s gosparom Ferdom Skočibušićem, čovjekom niska rasta, skladnoga stasa, vesela pogleda, s rukama koje mu živo prate razgovor.)
Pijo:
Gosparu Ferdo, dobro nam došli. Ove godine navršava se 80 godina Vašega života, i 20 godina od kada ste ministrant u našoj crkvi. Vjerojatno ste najstariji ministrant ne samo u našoj biskupiji. K tome ste i član Franjevačkog svjetovnog red. Želja nam je stoga porazgovarati se s Vama o Vašemu životu.
Ferdo:
Ja sam rođen 1924. godine u selu Mesihovina, blizu Tomislavgrada. U obitelji nas je bilo desetero djece: pet muških i pet ženskih. Najstariji je Joso, pa ja, te ostali. Ja sam malo naginjao da bi pošao u svećenike. Majka i otac su bili zadovoljni s time, ali nema tko čuvati stoku,…I tako sam ostao kod kuće do 1943.
P. Jeste li išli u školu?
F. Jesam, ali je to bilo neredovito, jer je škola bila daleko 10 kilometara, a nije bilo nikakvog prijevoznog sredstva, nego pješke, pa kad zimi zapadne snijeg ili drugo nevrijeme, kiša… nije se moglo ići u školu.
P. Svi mi opažamo, počevši od Vašega skladnog dolaska u crkvu te posluživanja kod oltara, da ste iskreno pobožan. Recite nam, tko je utjecao na Vaš vjerski život?
F. Najviše je utjecala moja majka. I moj otac je molio, ali majka je bila u tome glavna. Kroz dan se radilo u polju i kad bi zvonilo podne zaustavili bi posao, i stoka je trebala stati, onda pokleknemo i pozdravimo Gospu, pa nastavimo oranje. Uvečer kad bi zazvonilo pozdravljenje pozdravilo bi se Gospu i nastavilo uobičajene molitve. Ujutro i uvečer se molilo. I mi djeca smo molili. Išli smo redovito u crkvu i na vjeronauk. Znali sve one molitvice. S vremenom sam kroz život zaboravio neke one molitvice .
P. Tko Vam je bio župnik? I kakav je bio?
F. Župnik je bio fra Klemo. Bio malo postrog, ali je bio dobar.
P. Bili ste u hrvatskoj vojsci. Gdje ste bili i kako je bilo?
F. Obuku sam obavio u Imotskom, a onda smo bili razbacani; bio sam u Sovićima, Gorici. Poslije mjesec-dva dana određeno je da idemo u Žrnovnicu, kod Splita. Bila je nastupila 1944. ( bilo je to vrijeme povlačenja hrvatske i njemačke vojske /o.p./). Prešli smo preko Mosora i nastavili se povlačiti prema Šibeniku, pa prema Zadru do Knina. Tu je bila velika bitka, trajala je dvadesetak dana. Uspjeli smo se probiti i doći u Bihać. Iz Bihaća smo se uspjeli preko Plješivice probiti do Hrvatske Kostajnice, gdje smo bili nekoliko dana. Ali tu je bilo borbi. Poslije smo pošli prema Zagrebu i po noći prošli kroz Zagreb prema Sloveniji. Na putu smo naišli na minska polja. Izginulo je tu ljudi. Idući, bili smo ušli 2-3- kilometra u Austriju, ali nas je jedan domobranski oficir vratio. Došli smo u Bleiburg i tu odložili oružje, jer su Englezi govorili da odložimo oružje pa da ćemo kući.
I krenuli smo prema Banovoj Jarugi, krenuli na ono što se prozvalo “Križni put”… Proživjeli smo dokraja – mi koji smo preživjeli! – teške, mučne doživljaje. Konačno smo mi Duvnjaci došli u Duvno. Tu je bilo ispitivanje. Jedan general je ispitivao. Mene pita: “Kako se zoveš?” Ja reko: Ferdo Skočibušić”. Kaže mi General: “Pa ti si poginuo!”. “Ja sam živ, a ko je poginuo, ja ne znam.” Pitao me koliko sam bio u vojsci, ja mu rekao, on zapisao, i pustili me kući.
Veselo je bilo u kući! Ali se vratilo malo od nas koji smo bili otišli!
P. Kad ste došli kući onda ste ponovno išli u vojsku?
F. Jesam, na dosluženje 1948. Poslan sam bio u Pirot na bugarsku granicu. Bila je oštra zima, 3. mjesec.
P. Jesu li Vas u vojsci progonili? Ne, nego su pazili nas koji smo došli na dosluženje.
P. Da li je bilo kakvih posebnih doživljaja u vojsci?
F. Nije, vojska ko vojska.
P. Kad ste se vratili kući?
F. Mislim, nakon godine dana.
P. Koliko ste ostali doma?
F. Nekoliko godina. Doma sam radio razne poslove, išao po raznim radnim akcijama po Bosni. Gonilo nas je na tim radnim akcijama. Žao mi je bilo gledati one jadne djevojke, namučile se.
P. Kad ste došli u Dubrovnik? I zašto baš u Dubrovnik?
F. U Dubrovnik sam došao 1954. A zašto baš u Dubrovnik, to bi bila duža priča.
Žena mi se bila razboljela…
P. A kad ste se oženili?
F. Još prije nego sam pošao na dosluženje vojnog roka, 1948. Bio bi morao plaćati bolnicu, a ja sam ostao sam s ocem i majkom, jer su drugi bili otišli iz kuće. Trebalo se zaposliti da bi mogao izvaditi bolesnički list, pa ženu smjestiti u bolnicu, a kako mi je jedan sestra bila u Dubrovniku, to sam došao ovamo.
Zaposlio sam se u poduzeće “Luka”, jer su baš su u to vrijeme otpustili neke radnike i ja se zaposlio. U tom poduzeću sam radio 30 godina.
P. Jesti li imali kakvih problema na poslu?
F. Nisam nikad. Radio sam s nekim muslimanima, a bilo je i Srba, ali uvijek smo imali fine odnose, nikad svađe ni problema.
P. Da li Vam je tko prigovarao što ideš u crkvu?
F. A jesu me komunisti kritizirali što idem u crkvu i malo kaznili jer mi nisu platili kad ne bi radio na Božić ili koju nedjelju. A ja nisam nikada radio na Božić i u nedjelju, osim koji put. I to mi ne bi platili. Ali sam rekao: nisam radio, nisu platili, pa hvala Bogu. Ali bilo ih koji su me branili. A u crkve sam išao kako gdje. Neko sam vrijeme stanovao u Gružu pa sam išao u crkvu sv. Križa. 1967. sam prešao stanovati na Ilijinu glavicu.
P. Gdje Vam je bila supruga?
F. Nju sam smještao u bolnice. Išao sam s njom u Zagreb, a najkasnije je bila u Puli, u vojnoj bolnici. Nije bila operirana jer je imala slabo srce i zaduhu pa sam je doveo u Dubrovnik
P. Kako ste došli baš u stari Grad?
F. Dobio sam stan od poduzeća, poslije 10 godina rada.
P. Znamo da Vam je supruga u zadnje vrijeme bila težak bolesnik. Jeste li tražili pomoć ili ste je mislili smjestiti u starački dom?
F. Dragicu nisam htio dati u starački dom, nego sam je sam dvorio sve do njezine smrti 25. 11. 2002.
P. A kako ste došli u našu crkvu?
F. Išao sam po crkvama, a 1984. sam počeo dolaziti u vašu crkvu, i tako sve dosada.
P. Ima raznih darova od Boga. Meni se čini kao da Vi imate dar molitve, je li to istina? Jer mi vidimo da Vi budete u našoj crkvi sat i po do dva, a kad je običnim danom klanjanje, onda budete i više od dva sata. I kad pratite misu, da li još nešto molite?
F. Kad se govori misa ja pratim misu, a kad završi, molim posebne molitve
P. Da li molite i doma?
F. Ovako: izjutra se dignem u 5 sati. A molim i u tri sata po ponoći.
P. Od kada molite u 3 sata?
F. A, ima dugo vremena. To je ona molitva sestre Faustine, koju namijenim za bolesnike. Molim i za bolesne svećenike i za pokojne svećenike, ako su u čistilištu. Onda, za duhovna zvanja. Molim po prilici tričetvrt sata. Dignem se u 5 sati, pozdravim Gospu, otvorim Katolički radio, uredim se i pođem kod vas u crkvu za misu u 7 sati. Poslije dođem kući, doručkujem, pripremim za ručak Molim Zlatnu krunicu, a molim i Krunicu Ocu nebeskom… Molim dosta, jer koliko ih je koji ne mole! I molim svaki dan onu novu “Svjetlosnu krunicu”…
P. Čitate li što od katoličkog tiska?
F. Svakako. Brat Franjo, Glas Koncila…
P. Kad ste ušli u Franjevački svjetovni red? Dolazite li na sastanke?
F. U Franjevački svjetovni red sam ušao 1995. i redovito dolazim na sastanke i molim određene molitve. Jednom sam bio “apostol” za Veliki Četvrtak u katedrali i bili smo na objedu s Biskupom.
P. Kako se osjećate među nama?
F. Ja se osjećam sretan i u crkvi i među fratrima.
P. Želimo Vam dobro zdravlje i preporučam sebe i našu zajednicu u Vaše molitve.
Franjevački samostan Male braće
