Piše: Milan Vukadin/Tomislavcity
Kada je o glazbenom ukusu riječ, mi Duvnjaci smo ekstremno tolerantni. Kod nas se sluša sve, od pomalo imbecilnog turbofolka, preko pop i narodne glazbe, do repa i neuništivoga rocka. Turbofolk i rep glazbu slušaju tinejdžeri, sevdalinke, tamburicu i domaći pop slušaju oni malo stariji, dok rock and roll vole sve generacije, a pogotovo populacija između 40. i 60. godine života.
Kod nas je glazbeni ukus i zemljopisno određen, jer u jednom selu slušaju jednu, a u susjednom selu sasvim drukčiju vrstu glazbe. Glazbeni ukus svakog pojedinog sela najbolje i najlakše ćete odrediti po glazbi koja se svira u svatovima. Iako većina sela voli glazbeni mix, moji Mandoseljani, npr, rado slušaju narodnjake. Narodnjake vole i Eminovačani, a u kongorskim su svatovima narodnjaci skoro pa zabranjeni.
U današnjem tekstu, dakle, pokušat ćemo odgovoriti na pitanje zašto Kongorani mrze narodnjake, a toliko vole i slušaju isključivo stari dobri rock. Priča ide ovako: Davnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća desetak je kongorskih momaka odlučilo ljeto provesti radeći u Njemačkoj. Njihova imena ovdje nećemo spominjati kako nekoga ne bismo nepravedno izostavili ili zaboravili. Posao su lako pronašli, tako da su puna tri mjeseca žestoko crnčili na njemačkim bauštelama. Kongorski su momci, naime, puna tri mjeseca radili od izlaska do zalaska sunca. Ovdje se sam po sebi sasvim logično nameće zaključak da su im džepovi bili puni legendarnih orlova. E tu, kada su kongorski momci u pitanju, prestaje svaka logika. Sve je, dakle, išlo logično i očekivano do njihova povratka kući. Priča naime, kaže da su se kući vratili bez prebijene pare u džepu, a jedino što su kući donijeli bilo je stotinjak gramofonskih ploča singlica. Gdje su, kako i na što Kongorani potrošili višemjesečnu zaradu možemo samo nagađati, ali je nepobitna činjenica da su s tih stotinjak gramofonskih ploča rock and rolla glazbeno usmjerili i odredili generacije Kongorana.
