Na nedavno održanom Sarajevo film festivalu nagradu za najbolji kratki dokumentarni film dobila je redateljica Karla Jelić iz Hrvatske za film „Tiha misa“. Film je dokumentarna priča o sukobu između organiziranih muških molitvenih okupljanja i umjetnice Arijane Lekić Fridrih, odnosno njezinih feminističkih performansa. Redateljica Jelić kritizira ovu molitvenu skupinu, te ističe da skupina propagira mizoginiju, i da crkva u Hrvatskoj ima veliki utjecaj na državu, odnosno na donošenje zakona u Hrvatskoj. Dodijeljena joj je i novčana nagrada u iznosu od 2.000 EUR-a. Ovaj kratki uvod bi se mogao sažeti u izreku: „kud će suza nego na oko“. Naime, redateljica Jelić namjerno „ne zna“ da molitelji ne krše niti jednu komunalnu ili zakonsku odredbu Republike Hrvatske i da živimo u demokratskom društvu, bez obzira podupre li netko ovakav način javne molitve ili ne. Osobni stav je ovdje nevažan. O tome koliko crkva utječe na strukturu zakona u Hrvatskoj, govori činjenica da je Hrvatska potpisala Istambulsku konvenciju koju crkva ne podupire, te u potpunosti demantira redateljičine tvrdnje. Prilikom dodjeljivanja nagrade, Jelić je izjavila: „nemojte ih žaliti“, misleći na molitelje. Ova bizarna izjava me osobito isprovocirala da napišem ovaj tekst. Postavlja se pitanje: što je redateljica htjela poručiti publici, a da sam film već nije poslao poruku. U vrlo složenim društveno-političkim prilikama u BiH, ova poruka zvuči prijeteće.
E, sad, zamislite situaciju u kojem bi Jelić ili bilo koja druga redateljica/redatelj na isti kritički način snimila/snimio film o muslimanima koji mole na javnim površinama u Americi ili u Europi. S takvim filmom joj ne bi dopustili niti da prijeđe granični prijelaz Bosne i Hercegovine, a kamo li da ga prikaže na tom filmskom festivalu.
Ove smo godine svjedočili ramazanskim molitvama na Times Squareu u New Yorku i Trafalgar Squareu u Londonu, kojim prilikom su i Zohran Mamdani (gradonačelnik New Yorka) i Sadiq Khan ( gradonačelnik Londona) zajedno molili s tisućama muslimana na javnim površinama. Islam propisuje stroge higijenske uvjete kako prostora za molitvu, tako i samih vjernika, te je prilično nejasno kako vanjske površine ispunjavaju takve kriterije. New York City ima 250-300 džamija i islamskih centara, a London ima 1300-1500 džamija i islamskih molitvenih prostora. Iz ovog proizlazi, da muslimani u ovim gradovima imaju dovoljno molitvenih prostora, te da nema potrebe za gradskim javnim površinama, osim ako nemaju namjeru utjecati na društva u kojima žive. Ista je situacija za vrijeme posta kod muslimana kada se po europskim gradovima zatvaraju cijele ulice da bi se organizirali iftari.
Zamislite da se o ovome snimi film koji kritizira ovakvu praksu, ili ne daj Bože propituje mizoginija u Islamu, odmah bi vas etiketirali kao islamofoba ili rasistu.
Klasičan primjer utjecaja određene religije na društveno-politički život govori nam primjer grada Birminghama u Engleskoj. Naime, Birmingham je drugi po veličini gradu Engleskoj, te kao takav vrlo značajan za državu. Gradsko Vijeće Birminghama je pokrenulo pravni postupak pred Visokim sudom kako bi se spriječilo postavljanje zastava Union Jack i Svetog Jurja na javnu infrastrukturu, objašnjavajući ovakav zahtjev pitanjem sigurnosti. U Gradskom Vijeću Birminghama se nalazi 31 vijećnik islamske vjeroispovijesti. U gradu Oxfordshireu je sud zakonski odobrio trajnu zabranu postavljanja ovih zastava
S druge strane, pitanje progona kršćana gotovo da nikada nije tema, a o bilo kakvom filmu i festivalu da i ne govorimo. Kada ste na primjer vidjeli da mediji prenesu podatak da je samo u prvih osam mjeseci ove godine u Nigeriji ubijeno više od 3000 kršćana i da je napadnuto 400 crkava. Ubijeni i progonjeni kršćani nisu atraktivne žrtve za medije. Prema metodologiji organizacije Open Doors, kršćani su najprogonjenija vjerska skupina na svijetu i to godinama.
Opća skupština Ujedinjenih naroda 2022. godine je proglasila 15. ožujaka Međunarodnim danom borbe protiv islamofobije, ali takvog dana borbe protiv kršćanofobije nema. Postavlja se pitanje zašto je to tako, odnosno, šalje se poruka i to iz najviših svjetskih institucija, da kršćani kao žrtve nisu jednako važni, te da niti jedna država ili skupina država nikada nisu pokrenule takvu inicijativu pred Općom skupštinom UN-a, sa zahtjevom da se donese i proglasi međunarodni dan borbe protiv kršćanofobije.
Kako pomoći progonjenim kršćanima?
U Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj postoje različite organizacije koje nude programe pomoći školovanja djece u Africi (Uganda, Tanzanija, Ruanda, Benin i Nigerija), a novčani godišnji i mjesečni iznosi variraju ovisno od programa (20-30 EUR mjesečno). Organizacija Marijini obroci nije klasično kumstvo pojedinom djetetu, ali je vrlo konkretna pomoć školovanju. U 2025. godini prosječni trošak prehrane jednog djeteta kroz cijelu školsku godinu je bio 22 EUR.
Osim ove materijalne pomoći, mora postojati način da se o tome govori preko medija, preko angažmana političara i sl. U svakom slučaju, potrebno je održavati kontinuiranu svijest o ovome problemu i angažirati se u kršćanskom smislu, ako se već nazivamo kršćanima.
M.K
