U strahu da se ne udavi, misleći da glaba kakvu staru, odbačenu košćurinu, nastala je prava trka hrastovom šumom za neposlušnom Milovom. Od šćapine duge metar i nešto ost’o je tek koji pedalj i to sve od udaranja po Milovi ne bi li ispustila to iz usta, ali uzalud. Kad je vidio da nije kost nego teniska loptica laknulo mu, kao eto od toga joj neće biti ništa i tako je ostavio na miru da se dalje “zabavlja”. Od trke znojan i umoran čas bi nečastivom pridavao Milovu, a još više onoga tko ostavlja loptice po Zaljiću. Uz to promrmljao bi sebi u bradu: ” Nigdi dice ima taj vakat, a loptice u svakom trnu i uz svaku među. Oslobodi Bože!”
Dvojica kumova, zaljubljenika u tenis, bili su glavni i odgovorni za to. Ivan i Mića odlučiše nedaleko od Šimića, u Ilinom dočiću, za svoj užitak napraviti tenisko igralište. Rekete i loptice imale su prolaznu ocjenu, a sve ostalo je bila improvizacija. Mrežane vreće koje su se koristile za krumpire i slično raskrajali bi i onda povezivali u nazovi tenisku mrežu. Zategnuta na liskovini izgledala je kao prava. Najveći problem i muku su viđali s obilježavanjem terena, a za obilježavanje su koristili,virovali ili ne, brašno koje bi kriomice donosili od kuće. Nisu mogli nanijeti brašna koliko bi ovčice pokojne Kaćke mogle pojesti. Crte zaljićkog “Wimbledona” nestajale su svako malo sve dok kumovi nisu skontali o čemu je riječ. Istoga trena uložiše protestnu notu vlasnici ovčica tako da crte kasnije nisu nestajale, osim ako ne bi kakav vjetar zapuhao. Nakon toga sve je bilo spremno za Zaljiće Open.
U početku bi se kumovi svakodnevno nadmetali ‘ko će više mečeva dobiti. I dandanas kad započnu priču o tom tko je imao bolji servis i više asova, tko je bio bolji u izlascima na mrežu, pravo je zadovoljtvo slušati ih s koliko žara i sjete još uvijek o tom pričaju.
U početku su njihovi mečevi bili bez publike da bi ubrzo susjedi, otprilike njihovih godina ili nešto mlađi, počeli dolaziti i pratiti, a ponekad i zaigrati uz njihovo dopuštenje. Gromoglasni povici nakon dobivenoga ili izgubljenoga poena odzvanjali su daleko tako da bi se neki neupućeni pitali što se to događa. Valjalo je to sve čuti, a i vidjeti. Nekad bilo, a danas se spominje Zaljiće Open, zahvaljujući kumovima.
Ante Đikić/Tomislavcity
