Vukovarski notturno
u ponoć muklo odzvoni s crkvenog tornja
pa mrak noć tišina
mirno sniva grad
a onda usred noćne tišine
zapuše mrzli vjetar preko teškog dunava
a kroz vjetar
čini ti se neki čudni zvuci
kao da stenje trpinjska cesta
kao da jauče borovo
kao da plače ovčara
i gle stvarno vodotoranj škripi
i ruši se sve u dunav
mitnica samo nijemo gleda
dok se toranj lomi krši i pada
stotine zvukova
pucnji bombe eksplozije
sve se ruši
krici jauci dozivanja
škripa zubi
pucanje kostiju
i duše
ili samo od ledenog vjetra
puca led na dunavu
utiša se vjetar
i svega nestane
kao da ničeg nije ni bilo
spava grad
ali opet vjetar
jednu sjenu nosi niz cestu
druga s vrha tornja zastavom maše
ne kovitla vjetar lišće s ovčare
nego se kolona sjena gradu primiče
ustaju sa svih strana
mladi lijepi nasmijani
smiju se
smiju
smiju
smiju se
smrti u lice
susta vjetar
grad spava
spava grad
snom pravednika
samo dva stara putnika
vjetar i dunav
prebiru po uspomenama (Ivan Baković)
