Duvanjka iz Renića, Marija Butković više od dva desetljeća djeluje u svijetu ljepote kao vizažistica, poduzetnica i osnivačica brenda Marra. Njezin rad odavno nadilazi estetiku. Godine 2013. osnovala je udrugu Marra Altrui, kroz koju ženama oboljelima od raka pruža besplatnu medicinsko-estetsku i humanitarnu podršku tijekom liječenja i oporavka.
U razgovoru za portal Tomislavcity Marija govori o svom putu od Tomislavgrada do svijeta profesionalne šminke, o nastanku udruge Marra Altrui, o važnosti psihološke podrške ženama koje se suočavaju s rakom dojke te o tome zašto vjeruje da nitko u najtežim životnim trenucima ne bi trebao biti sam.
Korijeni i počeci
Marija, koliko Vas je odrastanje u duvanjskom kraju oblikovalo kao osobu i koliko su vrijednosti koje ste ponijeli iz Renića utjecale na Vaš životni put, poduzetništvo i humanitarni rad?
– Prvih deset godina života provela sam u Renićima. Roditelji su radili u Njemačkoj, a mene i moja dva stričevića odgojili su djed i baka, tatini roditelji. Naizgled mala kuća, skromnih prostorija, u mojim je očima bila prostrana vila i još uvijek je takva u mom sjećanju. Baka je preminula 2024., pola godine prije stotog rođendana.
Iz toga kraja ponijela sam temelje: moralne vrijednosti, običaje i sjećanja na širom otvorena vrata svake kuće i pozdrav svakome koga smo putem sreli. Još osjećam miris bakina kruha i domaćeg masla.
Odrasla sam uz ljude koji nisu puno govorili ni objašnjavali, ali su me naučili svemu što je za život važno: radu, redu i pomaganju. Poštovanje prema roditeljima i njihovu trudu dalo nam je pozitivan prkos kojim smo se poslije dokazivali u velikom gradu. I danas, u poslu i životu, nastojim njegovati poštenje, poniznost, skromnost i snagu zajedništva.
Po struci ste dizajnerica tekstila, a život Vas je odveo u svijet šminke, estetike i ljepote. Kako se dogodio taj zaokret i jeste li još tijekom školovanja mogli zamisliti da ćete se jednog dana baviti ovim poslom?
– U Zagreb sam doselila s deset godina. Kad sam tati rekla da želim upisati Školu primijenjene umjetnosti, nije mu bilo jasno od čega ću živjeti.
Šminku sam učila u Parizu. Po povratku sam upoznala fotografa Borisa Štajduhara, koji me nakon prvog zajedničkog snimanja preporučio kolegama. Tako je krenulo: magazini, HRT, RTL, modne revije, političke kampanje.
Tada nisam ni slutila da ću jednog dana imati vlastiti brend, dva studija u centru grada i udrugu koja razvija pilot-projekt oporavka žena liječenih od raka. Vjera tu igra veliku ulogu, nisam poznavala puteve, ali sa punim povjerenjem sam koračala naprijed.
Iza Vas je više od dva desetljeća rada u kozmetičkoj industriji. Što Vas je tijekom svih tih godina zadržalo u ovom poslu i kako su se Vaš odnos prema ljepoti i shvaćanje njezine važnosti mijenjali s iskustvom?
– Strast. Posao stalno razvijam, a to traži angažman i odgovornost prema partnerima, klijenticama i djelatnicima i naravno, podršku obitelji.
Ljepota je za mene oduvijek bila vezana uz karakter. Ni lijep stil ni besprijekorna šminka ne mogu prikriti ono loše što netko nosi u sebi.
Profesionalno ste šminkali brojne glumice, glazbenice i televizijske voditeljice, izgradili vlastiti brend Marra i pokrenuli kozmetički salon. Kada se osvrnete na svoj profesionalni put, koji su Vam trenuci bili najvažniji i najviše Vas oblikovali?
– Počela sam u jednoj sobi. Zatim su došle dvije sobe, pa stan, a danas poslujemo u dva prostora u centru Zagreba, u Parku kneževa. Godine 2018. uz potporu EU fondova lansirala sam brend Marra, koji je danas u dm trgovinama diljem Hrvatske. Teško je izdvojiti neke posebne trenutke, svaki angažman je na neki način bio zanimljiv.
Npr. matiranje francuskog predsjednika Macrona.
Posebno mi je važna nagrada Marie Claire x TFP Impact Award, koju sam 2026. dobila za humanitarni rad i skulptura koja je napravljena od kamena sa Zagrebačke katedrale.
Trenutak koji je promijenio sve
Jedan susret iz 2011. godine, kada ste šminkali djevojku oboljelu od raka prije njezina fotografiranja za časopis, posebno je utjecao na Vas. Što se tada dogodilo i što ste u tom trenutku spoznali o povezanosti ljepote, samopouzdanja i bolesti?
– Šminkala sam 29-godišnju djevojku oboljelu od raka za snimanje u časopisu. Tada sam shvatila da moj sitni angažman nekome može značiti kao cijeli svijet. Često ni ne znamo koliko nekoga možemo usrećiti.
Ljepota pripada ženi. Dio je njezina identiteta i dostojanstva. Ta mi je djevojka bila inspiracija da 2013. osnujem Marru Altrui.
Kako je iz tog iskustva nastala ideja o udruzi Marra Altrui, koju ste osnovali 2013. godine? Jeste li od početka znali u kojem smjeru želite razvijati njezino djelovanje ili se vizija postupno oblikovala kroz susrete sa ženama kojima ste pomagali?
– Počeli smo besplatnim iscrtavanjem obrva ženama koje su ih izgubile tijekom kemoterapije. Put se otvarao kroz susrete i razgovore sa ženama koje su se liječile, slijedila je pigmentacija areole i bradavice, a danas izrađujemo i silikonske proteze. Pokrenuli smo i inicijativu da ih HZZO uvrsti na svoju listu i da budu dostupne svakoj ženi.
Koliko je bilo teško odlučiti se na takav oblik humanitarnog angažmana i pronaći način da on postane trajna misija?
– Humanitarni rad je poziv. Tjera vas naprijed i onda kad poželite odustati. Najteže su predrasude o udrugama i birokracija. Suludo je nekome objašnjavati zašto je ženi važan dio tijela kojeg je zbog bolesti izgubila. Radi se o dostojanstvu i obnovi nečijeg života a ne o iskrivljenoj percepciji ljepote.
Održala me upornost, čvrsta kao planine našeg kraja. Prijatelj fotograf rekao mi je da je, kad se provezao tim krajem, shvatio odakle nam ponos i prkos.
Čini mi se da je jedan od najvažnijih projekata Vaše udruge besplatna repigmentacija obrva, areola i bradavica, kao i izrada silikonskih proteza areola i bradavica. Možete li nam približiti što ti postupci znače ženama koje su prošle kemoterapiju ili operaciju dojke?
– Povratak dijela sebe. Obrve licu vraćaju izraz, a areola i bradavica zatvaraju jedno teško poglavlje. Jedna korisnica nakon tretmana rekla mi je: „Ovo je moje novo rođenje.” Ponekad ne postoji riječ koja opisuje te trenutke.
S kakvim se pitanjima, strahovima i nedoumicama žene najčešće javljaju Vašoj udruzi? I kako izgleda put jedne žene od prvog kontakta s udrugom do samog tretmana?
– Mnoge se boje se da će zvučati tašto, kao da nakon svega nemaju pravo misliti na svoj izgled.
Nakon razgovora i suglasnosti liječnika slijede konzultacije, na kojima zajedno donosimo odluku koji tretman i na koji način ćemo raditi.
Znaju li žene za mogućnost besplatne repigmentacije i kako mogu ostvariti tu uslugu preko Vaše udruge?
– Još uvijek premalo njih. Zato vodimo kampanje i tražimo suradnje koje će javnost informirati o tim mogućnostima. Javiti nam se mogu putem stranice marraaltrui.org ili društvenih kanala.
Iz Vašeg iskustva, koliko promjene na tijelu nakon liječenja raka dojke utječu na žensko samopouzdanje?
– Jako. Istraživanja pokazuju da više od polovice žena oboljelih od raka dojke gubitak kose tijekom kemoterapije doživljava kao izrazito stresan. Kad se tijelo promijeni, žene često osjećaju tjeskobu, potištenost i gubitak energije. Estetske promjene zato itekako utječu na to kako se žena koja se liječi osjeća i kako doživljava samu sebe.
Besplatne tretmane provodite tijekom cijele godine. Kako uspijevate održati kontinuitet takvog projekta, s obzirom na vrijeme, stručnost, opremu i troškove koje on zahtijeva?
– Redovitim edukacijama. Rad s korisnicama nije dodatak, nego sastavni dio našeg radnog vremena.
Surađujete li s liječnicima i zdravstvenim ustanovama te koliko je ta suradnja važna za rad udruge?
– Da, s liječnicima i bolnicama. S njima pripremamo pilot-projekt koji će proći validaciju u zdravstvenom sustavu u cilju poboljšanja kvalitete života tijekom i nakon liječenja.
Organizirate i psihoestetske radionice „Beyond Survival”. Kako izgledaju ti susreti i što želite da žene ponesu sa sobom nakon takvih radionica?
– Sve naše radionice nose naziv Beyond Survival. „Snaga kroz ljepotu” je radionica šminkanja, „Art of Flowers” izrade buketa, a na stručnim radionicama žene mogu pitati onkologa, dermatologa, psihologa, fizioterapeuta i stomatologa sve što ih brine.
Želim da odu sa spoznajom i osjećajem da nisu same.
Djelovanje udruge obuhvaća i radionice, izložbe slika, izradu nakita i odjevnih predmeta te donatorske večeri. Zašto ste odlučili povezati humanitarni rad i umjetnost te koliko kreativno izražavanje pomaže ženama da ponovno otkriju vlastitu snagu?
– Kreativnost opušta i povezuje. Oslikavamo keramiku, slažemo bukete, a posjetile smo i Muzej iluzija. Tih nekoliko sati žene misle na nešto drugo osim bolesti, povezuju se i razmjenjuju iskustva.
Svake godine organiziramo i donatorsku večer „The Visible Heart – Beyond Survival” u hotelu Esplanade. Ove su godine kuhali Ana Grgić Tomić i Damir Sertić, svirali Matea Leko, Hrachya Avanesyan i Toma, a posebno priznanje uručili smo Kolindi Grabar-Kitarović za doprinos ulozi žena u društvu. Večer je podržala i državna tajnica min. zdravstva dr. Željka Josić, kao izaslanica predsjednika Vlade te Andrea Šupe Parun ispred Hzjz-a. Njihov odaziv je od velike važnosti za rad udruge jer pokazuje njezinu vrijednost.
Vaša je poruka da nitko ne bi trebao biti sam i da svatko može svoje znanje, vještine i kontakte staviti u službu drugoga. Koliko je teško okupiti ljude oko takve ideje i što biste poručili onima koji žele pomoći, ali ne znaju odakle krenuti?
– Svatko može pomoći: donacijom, sponzorstvom ili onim što zna raditi. Humanitarni rad nije stvar pojedinca, nego zajednice.
Kao što su drugi otvarali put nama, tako i mi trebamo ostaviti trag onima koji dolaze za nama. Podrška nije dobro djelo za jednu večer niti za jedan mjesec. Podrška je naša dužnost.
Istaknuli ste da Marra Altrui nije nastala iz želje da radite više, nego bolje, odgovornije i humanije. Što za Vas danas znače te riječi i kako čuvate prvotnu ideju udruge?
– Empatija mi je usađena odgojem. Svrha i humanost nisu odvojeni dio mog života, nego su u svemu što radim, privatno i poslovno.
Koliko je u hrvatskoj javnosti prepoznat Vaš rad?
– Vjerujem da jest. Uz nagradu Marie Claire x TFP Impact Award, koju dodjeljuju Marie Claire Hrvatska i Tjedan financijske pismenosti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, udruga je 2026. pobijedila i na natječaju Budi Melem, koji provode BIPA i Melem. Naš rad je podržala i Pliva u sklopu projekta Zajedno prema zdravlju.
Poduzetnica i žena iza udruge
Uz humanitarni rad, vodite vlastiti kozmetički salon i razvijate brend Marra. Kako uspijevate uskladiti poduzetništvo, profesionalne obveze i rad udruge, a pritom sačuvati energiju za ono što radite iz osobnog uvjerenja?
– Posao i udruga se isprepliću. Vrijeme koje poklanjamo vrijedi jednako kao usluge i proizvodi koje prodajemo, a često i više.
Koliko se Vaš pristup ljepoti razlikuje kada radite u salonu i kada radite sa ženama koje prolaze kroz onkološko liječenje? Što je u tim dvama iskustvima zajedničko, a što Vas svaki put iznova podsjeti na pravu vrijednost Vašeg posla?
– Nastojimo da se oboljele žene osjećaju kao naše stalne i redovne klijentice. Svaka žena, posebno mlade djevojke koje se bore sa dijagnozom su podsjetnik na blagoslove koje imamo kada smo zdravi. Svaki dan iznova moramo biti zahvalni na tome.
Što biste danas poručili sebi s početka karijere, prije nego što ste znali koliko će Vaše znanje i vještine značiti ženama koje se suočavaju s jednom od najtežih životnih borbi?
– Ne znam bih li išta mijenjala. Ali danas jasno vidim vrijednost onoga što radim.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost udruge? Postoje li novi projekti ili oblici pomoći koje biste voljeli razviti kako bi podrška ženama bila još dostupnija?
– Razvijamo digitalnu platformu koja će pratiti oporavak žena i povezati bolnice, ambulante i volontere. Umjetna inteligencija sažimat će odgovore žena, kako bismo im mogli bolje pomoći. Projekt će se validirati u bolničkom okruženju uključujući sve stručnjake koji brinu i bore se za zdravlje oboljelih.
U radu sa ženama susrećete se s vrlo intimnim i emotivnim životnim pričama. Što ste Vi naučili od njih i postoji li nešto što Vas je kroz taj rad zauvijek promijenilo?
– Naučila sam da je zdravlje najtiši dar života, koji primijetimo tek kad ga izgubimo. Žene s kojima radim stupovi su obitelji i društva, a njihova borba nije samo osobna drama, nego priča o dostojanstvu i ljubavi.
Pobjeda nad bolešću nije kraj puta. Žena mora ponovno pronaći život i mjesto gdje je morala zastati. One koje su pobijedile bolest zaslužuju ponovno pobijediti i život, zato se naš program zove Beyond Survival.
Za kraj bih se vratila Dostojevskom gdje mogu povezati obje strane- empatiju društva gdje ravnodušnost nije umor, nego trenutak kad čovjek prestane osjećati tuđu bol, gdje je sa druge strane pojedinac čija patnja ako ne pronađe smisao vodi u otupjelost, patnja izgleda kao mir, a zapravo je odustajanje. U svom radu svakodnevno vidim i želim vidjeti suprotno: žene koje bol pretvaraju u snagu. Jer čovjek ne propada zato što je pao, nego zato što je prestao željeti ustati.
Zora Stanić / Tomislavcity
Fotogalerija: Privatni album /TC
