Ne treba se čovjek bojati smrti, nego toga da nikad nije počeo zaista živjeti. (Marko Aurelije)
Prošle su četiri godine od tvoga odlaska, dragi naš Slavene. Toga, 4. kolovoza, otišao si upravo onako kako si i živio. Tiho i ponizno.
Bio si beskrajno odan svojoj obitelji, poslušan, odgovoran i vrijedan, pun ljudske topline prema svima koji su te u životu susretali. Radovao si se malim običnim stvarima, volio svoj rodni Konjic, volio svoj Tomislavgrad i Duvanjsko polje koje te je primilo u svoje okrilje.
Volio si ljude, a oni su voljeli tebe, jer tebe Slavene, doista, nije bilo teško voljeti.
Bio si primjer uzornoga sina, najboljega brata i strike, bezuvjetnoga prijatelja i radnoga kolege.
Bio si primjer kako se prihvaća sve ono što život donosi i odnosi. I kad je život donio tešku bolest, nisi očajavao, nego si dostojanstveno ponio svoj križ prema mjestu s kojeg se odlazi u Nebo, u zagrljaj Vječnoga Oca.
Vrijeme prolazi, ali uspomena na tebe ne blijedi, jer si u našim srcima ostavio dubok i neizbrisiv trag, kao što to upravo čine oni koji za života žive Kraljevstvo Božje.
Počivaj u miru, dobri i dragi naš Slavene.
Tvoja obitelj, rodbina i prijatelji.
