Na sred Duvanjskog polja, ispod Seonice, uz Tanki put, raste jedna jabuka.
Sama.
Nema oko nje voćnjaka, nema zaklona ni visokih stabala iza kojih bi se sklonila od duvanjskih vjetrova. Stoji tako, na vjetrometini, i godinama se bori za svoje mjesto pod suncem i nebom.
Rastom je malena, pomalo neugledna, kao da joj je život od samoga početka namijenio teži put. Zdravlje joj nije uvijek najbolje, ali je žilava i uporna. Svake zime iznova dočeka hladne dane, mraz i buru, pa u proljeće ponovno potjera svoje listove, kao da želi pokazati da nije odustala.
A kad joj se posreći, kad svibanj bude blag i bez kasnih mrazova, dogodi se čudo. Na njezinim se granama pojave plodovi. Iz godine u godinu zna ih biti sve više. Sitne grane tada pod težinom roda gotovo zadrhte, a među zelenim lišćem zablistaju njezine žute jabuke.
Slatke su i ukusne.
Kao da je u njima sačuvala svu onu sunčevu toplinu koju je preko ljeta upila s polja.
Ove godine jabuka je ponovno dobro rodila. Prebrodila je hladnoće i mrazeve, odoljela vjetrovima i podarila svoj rod onima koji prolaze Tankim putem.
Putniku namjerniku može njezin plod biti mala okrjepa. Možda će netko zastati, ubrati jabuku i nastaviti put.
Na sredini Duvanjskog polja raste jedna jabuka. Malena i skromna, ali postojana. Svake godine iznova prkosi vjetru, hladnoći i mrazu, potvrđuje da se i na vjetrometini može živjeti, rasti i darivati drugima.
Na sred Duvanjskog polja raste jedna jabuka.
Jedna, vrijedna pogleda.
I možda još više – sjećanja.
