Osamdeset druga je obljetnica najstrašnijega zločina počinjenog u II. svjetskom ratu na području općine Tomislavgrad. Naime, na današnji dan, 16. prosinca 1943. godine u selu Lugu pripadnici njemačke divizije “Princ Eugen” spalili su ili ubili 83-oje mještana sela Luga, Kuka i Letke. 49 stradalih bilo je iz Luga, 32 iz Kuka i 2 iz Letke.
Kako su svjedočili preživjeli, Nijemci su to učinili u znak odmazde za svoja dva ubijena vojnika koja su na mostu ispod sela ubili partizani pristigli iz kupreških sela Ravno i Vukovsko.
Svi spaljeni ili pobijeni bili su Hrvati, civili, među kojima je bilo i žena i djece. Najstarija žrtva bio je 72-godišnji starac, a najmlađa dijete od samo 6 mjeseci. Nijemci su ih s zatvorili u jednu staju i zapalili, a oni koji su pokušali pobjeći iz vatre bili su ubijeni. Za ovaj zločin nitko nije odgovarao.
U spomen na ove nevine žrtve jutros je u tomislavgradskoj spomen bazilici služena sveta misa zadušnica. Mještani će se okupiti danas u 15 sati na luškom groblju spaljenih gdje će se također pomoliti te položiti cvijeće i zapaliti svijeće.
Podsjetimo se toga vremena kroz iskaz jednog od preživjelih svjedoka, Stojana Stanića (iskaz dat fra Mati Tadiću i Ivanu Protuđeru):
– Nijemci su bili smješteni na mostu preko rijeke Šujice, 500-600 metara od našega sela, a partizani sjeverno od nas, šest-sedam kilometra prema selima Ravnom i Vukovskom. To su srpska sela i ti su partizani većinom bili Srbi. Bilo je Srba i iz Duvna, ali većinom iz ta dva sela, gdje su tijekom cijelog rata bili smješteni. Partizani su se poslužili varkom kako bi njemačke vojnike naveli da pobiju nas Hrvate. Iz našega sela nekoliko noći za redom partizani su napadali most na kojem je bila smještena njemačka straža. Još su silom tražili da im se donosi hrana na mjesto koje oni odrede. Za to su nasumce izabirali ljude, tzv. ‘odbornike’, koje bi pokupili iz sela – njih oko četiri-pet – te ih odveli sa sobom. Gore bi im zaprijetili: ‘Ili hrana ili smrt! Ne će vam ostati ništa živo, pa ni ono što još nije rođeno.” Tako bi im zaprijetili da su se ljudi plačući vraćali. Bili smo u muci što činiti jer su Nijemci u selu, a partizani traže hranu.
– Njemačka vojska svaki bi dan patrolirala kroz selo te ispitivala gdje, tko, što i kako radi, i tako su za svakoga imali sve podatke i znali gdje se trenutačno nalazi. Partizani bi preko dana pobjegli u svoje baze određujući koliko im se treba donijeti kruha, krumpira, mlijeka, sira, mesa itd. Zahtjevi su bili sve teži jer ni mi sami nismo imali dovoljno hrane za preživljavanje, a kamoli da njima dajemo. Međutim, to je Nijemcima došlo do ušiju, a od koga, ne znamo točno. Samo znamo da smo hranu nosili pod prisilom. Nijemce očito nije zanimalo je li bilo pod prisilom ili dragom voljom. Na osnovu tog podatka optužili su mještane i 16. prosinca 1943. poslali bataljun vojske. Blokirali su sela Kuk i Lug, pokupili sve ljude od petnaest godina naviše. Rekli su im da će biti seoski sastanak i zatvorili ih u štalu Nikole Stanića – Kike. U staji sa sijenom najprije su ih mitraljezima s vrata tukli, ubijali i ubacivali granate. Nije mi poznat točan broj granata, ali su ih sigurno ubacili oko dvadeset do trideset, a nakon svega tu su pojatu zapalili. Kada je vatra došla do žrtava, gdje je bilo živih i ranjenih ljudi kao i onih koji su se kretali, počeli su iz vatre iskakati.
– Na sve strane iskaču ljudi koji gore. Za to su vrijeme Nijemci stajali raspoređeni oko kuće i ubijali ih hitcima iz pušaka. Tomu sam događaju očevidac i živi svjedok. Sela su bila opkoljena, a vojska posvuda. Nitko živu glavu nije izvukao jer su ih sve pobili. Neki su vojnici bili iz Banata, a zapovjednici iz Njemačke. Mnogo je vojnika znalo naš jezik, a na kapama su nosili mrtvačke glave. Jedan je od vojnika nosao krošnju slame i bacao je uokolo, drugi je polijevao benzinom, dok je treći palio. Netko je iz vatre uspio možda otrčati desetak metara, netko pedesetak, a moj brat Jerko uspio je možda najdalje pobjeći. Čak do sela Kuka, ali su ga tamo sustigli i, svladana bolovima, ubili na vratima neke kuće. Možda je dvadesetak ljudi uspjelo iskočiti iz vatre, a koliko ih je gorjelo ranjenih, koji nisu mogli izići, to samo dragi Bog zna. To je za sve nas bila velika i teška tragedija!
Iako ova tragedija nije davala šanse za biološki, ali niti bilo kakav drugi oporavak ljudi sela Luga i Kuka, ipak vjera i beskrajno pouzdanje u Božju providnost te teški i uporni rad, doveli su do obnove obitelji i svakog drugog oporavka. O tome je predivno govorio i župnik fra Slaven Brekalo u propovijedi na misi na groblju spaljenih u ljeto 2017. godine. Između ostaloga rekao je i sljedeće:
– Zato, 16. prosinac 1943. dan je u kojem je nebo nad ovim mjestom, ovdje gdje sada stojimo, bilo širom otvoreno. Ne samo za njih 80 i troje stradalih, nego i za sve one generacije koje su došle, dolaze i koje će doći poslije njih, tj. za nas. U tim groznim trenutcima koje su proživljavali njih 80 i troje (samo Bog dragi zna koju su patnju i bol podnijeli) Bog je krenuo u susret ovom kraju. Ponajprije njima, mučenicima. A neprestano dolazi i nama. I kaže: ne boj se stado malo; za malo muke zadobiše velika dobra; Bog ih stavi na kušnju i vidje da su ga dostojni; jer patnje sadašnjega vremena ništa su prema budućoj slavi koja ima doći. Zato ovaj dan nije samo dan tuge i žalosti, dan tugaljivog sjećanja, ne samo zbog vremenskog odmaka koji htjeli ili ne htjeli čini svoje i otupljuje osjećaje, već dan i nade, i utjehe, dan smisla. Jer unatoč velikoj tragediji, život smo prihvatili, život smo podigli, život smo sačuvali i nastavili za sve generacije poslije unatoč zlu koje se sručilo na naše pretke. I to je najveći dokaz da nas Bog nije napustio već da je čvrsto uz nas ne samo tog 16. prosinca 1943. već i prije i poslije. Ovdje je život nastavljen iako je nasilno pokušan, na najgrozniji i najgnusniji način, biti zatrt. Nije im uspjelo. Jer Bog, ako treba, podignut će svoju djecu i iz kamena. A ovdje ih je podigao iz plamena jače nego ikad. Jer život i dalje priča svoju priču na kršćanski način u ovom našem kraju.
Tomislavcity
