Počelo je jednog dana u šetnji pariškim parkom Jardin des Tuileries, s pogledom na ljude u redu pred nekakvim staklenikom. Ispostavit će se da je to Musée de l’Orangerie, konstrukcija iz 19. stoljeća koja je služila kao staklenik, a poslije je pretvorena u muzej impresionizma i postimpresionizma, piše Jutarnji.hr.
Vjeran Tomić bio je tada tek tinejdžer i bježeći od roditeljskog doma ispunjenog stalnim svađama kratio je dan lunjajući ulicama Pariza, prenosi Jutarnji.hr.
Mjesto ga je zaintrigiralo te je ušao.
Najpoznatiji radovi u muzeju bili su Monetovi, no Tomića su najviše privukle Renoirove scene sretnog djetinjstva. Bio je to, napisat će poslije u jednom od dvadesetak pisama što ih je razmijenio s Jakeom Halpernom, autorom New Yorkera i dobitnikom Pullitzera, “paralelni svemir”, čarobna verzija grubog pariškog života koji je poznavao.
“Renoir je život promatrao iz čarobnog svijeta. Biti u blizini takvih djela ispunjavalo me oduševljenjem”, zapisao je Tomić. Nije ni čudo što se godinama poslije, nakon što je postao vješt lopov te završio na suđenju za najveću pljačku umjetnina u stotinu godina, svidio francuskim medijima i javnosti. Zbog korištenja penjačke opreme, novinari su ga prozvali Spider-Manom, a negativnoga konteksta bilo je minimalno.
“Francuzi vole priče o pljačkašima ako nema krvi. Za nas je Tomić bio savršen lopov. Nije bio naoružan, nikog nije ozlijedio, nije pljačkao pojedince, nego muzeje s lošim osiguranjem. Prevario je čuvare bez poteškoća, a djela koja je ukrao pokazuju da ima ukusa”, objasnio je New Yorkeru Stéphane Durand-Souffland, novinar koji je priču o Tomićevu suđenju pratio za Le Figaro. Tomić je još bio i vrlo pristojan prema sucu.
Djetinjstvo toga kradljivca porijeklom iz Hercegovine nije bilo sretno. Rodio se u Parizu, no zbog majčine bolesti, kao malog dječaka poslali su ga u Mostar djedu i baki. Tamo je dočekao deseti rođendan, muvajući se oko Neretve, penjući se i skačući u hladnu rijeku te čineći nepodopštine. Tamo je prvi put ukrao. Provalio je u knjižnicu i pobjegao s dvije knjige stare nekoliko stotina godina. “Bio je to intuitivan čin. Nitko me nije učio. Kao da me nešto povuklo da to napravim”, prisjećat će se poslije.
Tomić danas živi u ćeliji u Parizu, gdje se prihvatio ilustracija. U međuvremenu se povezao s jednom dizajnericom koja mu redovito piše i dolazi u posjete. Nada se da bi mogao raditi za njezin studio kada iziđe iz zatvora. Ona, zove se Opiola, kaže da Tomić za svoju sudbinu iza rešetaka i dalje okrivljuje roditelje i to što su ga na silu odveli iz Bosne. Tomić kaže: “Ukrali su mi život. Bio sam prisiljen postati lopov”. No, ona ne misli da je to presudilo. Prekretnica je bio njegov davni posjet Musée de l’Orangerieju.
Više možete pročitati ovdje.
