Tijelovo – Gozba Gospodnja
Utjelovljena ljubav Božja poziva na gozbu Gospodnju. Tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu piše sv. Ivan. Bog je postao vidljiv i opipljiv u utjelovljenome Sinu Božjemu. I Božja ljubav je u Kristu dosegla vrhunac da možemo biti sigurni da je postao Spasitelj svih ljudi. Božju ljubav nitko nije mogao izmjeriti, a postala je tako vidljiva i doživljena u Isusovim čudesnim ozdravljenjima, opraštanjima, oživljavanjima i riječima. Što više Sin Božji je ostao zauvijek u svojoj zajednici i postao je hrana svoje zajednice. Isus ostavi apostolima prvi dio svoje oporuke na Veliki četvrtak u svome tijelu i krvi: Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje. Zatim uze kalež te zahvali i dade im ga govoreći: Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha, piše sv. Matej. Drugi dio oporuke je slanje učenika u svijet i propovijedanje prije uzašašća: Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!, donosi sv. Marko. Da bi imali hrabrosti izdržati sve patnje i da bi mogli propovijedati Božju Riječ, crpit će snagu i svjetlo iz Kristova tijela i krvi, iz euharistije. Ako ostanu bez Kristova tijela i krvi, ostat će bez Duha Svetoga i činit će djela tijela, kako piše sveti Pavao Galaćanima: Poznata su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomornost, srdžba, sebičnosti, razdori, strančarenja, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i ovima slična. Oni koji žive po Duhu Božjemu bit će baštinici kraljevstva, i nosit će plodove Duha: Plod su Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost”, piše sv. Pavao Galaćanima. Isusova prisutnost u euharistiji nije fizička, nego pod prilikama kruha i vina. Kruh i vino su plod zemlje i rada ljudskih ruku. Tu se susreću božansko i ljudsko. Zato je euharistija sakrament koji povezuje božansko s ljudskim. Gospodin Isus nas je ljubio, zato ostavlja svoje tijelo i svoju krv pod prilikama kruha i vina, nama za hranu. Euharistija je žrtva hvale te izvor i vrhunac kršćanskoga života. Ona je duša svega kršćanskoga poslanja ili apostolata. Na osobit način dovršuje zajedništvo s Bogom i Njegovim Sinom, uskrslim Kristom. Daje predokus preobraženja, a u preobraženju posebice djeluje uskrsli Krist, jer je euharistija spomen Kristove žrtve. Bilo je i upotrebljavalo se više naziva za euharistiju.
Žrtva hvale i zahvaljivanja je euharistija koju učini Gospodin Isus na oproštajnoj večeri s apostolima. Prvi kršćani je zovu Gospodnja večera. Ta Gospodnja večera podsjeća na Janjetovu svadbenu gozbu u kraljevstvu nebeskom, donosi knjiga Otkrivenja. Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje, piše sv. Matej. Gospodin je lomio posvećeni kruh za svoje učenike. Prvi kršćani su se sastajali na Lomljenje kruha. To su zvali i Euharistijski sastanak ili zbor: Zato, braćo moja, kad se sastajete da jedete, pričekajte jedni druge!”, donosi poslanica Korinćanima. Bijaše to i spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća. Svi su primili dio toga kruha koji je postao tijelo Kristovo. Uzeli su čest, te imamo naziv pričest ili svetinja kruh anđeoski, kruh nebeski, popudbina. To je bila sveta žrtva koja uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve, pa je i sveta misna žrtva i duhovna žrtva. Euharistiju nazivamo i sveti sakrament jer dolazi od svete ljubavi Gospodnje. Novi zavjet poznaje jednu jedinu žrtvu, a to je Isus Krist na križu. Najava te žrtve je sveta žrtva koju Isus čini pred apostolima. Bijaše to sveta i službena molitva Gospodina s učenicima, zato imamo naziv sveta i božanska liturgija. Kasnije se udomaćio naziv sveta misa, odnosno poslana je žrtva koju proslaviše vjernici za Gospodina. Spomen Kristove žrtve je trajni čin zahvaljivanja Božjoj ljubavi i Kristovoj žrtvi. Kristova žrtva je nepresušni izvor Duha Božjega i Božjega milosrđa za čovjeka vjernika. Ostali su sakramenti usmjereni prema euharistiji. Zato je euharistija središte i izvor kršćanskoga slavlja i života. Zato Isus i kaže apostolima na Posljednjoj večeri: Ovo činite na moju uspomenu!, zapisa sv. Luka.
Gospodnja žrtva hrani nas svaki dan. Onaj tko nije dionik Kristove žrtve ne može imati života u sebi ni u vječnosti. Nakon čudesnoga umnažanja kruha reče Isus da ne traže propadljivu hranu, nego neka traže hranu koja ima trajnost za život vječni. Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi, piše sv. Ivan. Mnogi nisu razumjeli, nego su se sablaznili. Napustili su Isusa. Nisu mogli razumom shvatiti božansku tajnu. I danas mnogi pokušavaju zanijekati, jer ne mogu razumom dokazivati. Zaborave da je ljudski razum ograničen i ne može obuhvatiti ono što je ljudima razumski nedohvatljivo. S povjerenjem prihvaćamo božansku tajnu: Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje, piše sv. Luka. Nismo promatrači. Nismo publika, nego sudionici. Pristupimo stolu Gospodnjem i primimo dio. Pričešćujmo se, da bismo postali drugi Krist. Neka se odvija postupak asimilacije ili stapanja. Cvijet uzima minerale i vodu iz zemlje i sunce i to pretvara u svoj život, u svoje tijelo. Kristovo tijelo i krv može nas oplemeniti i od nas stvoriti one koji navještaju evanđelje i nose radost i milosrđe potrebnima. Utjelovljenje Kristove ljubavi traje sve do gozbe u nebeskom kraljevstvu. Potrebna nam je takva ljubav da bismo stigli u Božje kraljevstvo. Zato pristupajmo izvoru milosti da bi i život Kristov bio u našem smrtnom tijelu.
Fra Ante Pranjić Pilipović
