Ti nisi otišla iz moga srca!
Ti nisi otišla iz moga srca,
samo te oko ne vidi više,
jer i kad je pustinja, padaju kiše,
ono ne razlikuje sve nijanse sive.
Tvoj osmijeh više ne brine,
ruža ne umire, ni kada uvene,
ona mrtvim laticama cvjeta i miriše,
ruža je tu da je ljepotom diše.
Ni vjetar, ni kiše ne ruše te više,
na vjetru, ti si blažena crkvena tišina,
vihori se tvoja plava kosa, uvijena,
u hladnoj vodi ti noga bosa studena,
u zalasku sunca si zraka što ne blijedi,
tvoja sjena na klupi uz mene sjedi,
u rađanju si jutra što se budi,
smijeh ti je u krošnji tužne vrbe,
obraze ti kvase moje slane suze.
Ti nisi otišla iz moga srca. Živiš!
Živiš u mome snu i mome sjećanju.
Vjetar si obratila u vihor i lahor,
galebov krik sa litica je morska pjena,
a ti si nezaboravna živuća žena
i vitka si breza na brežuljku snježna.
Milan Bojkić/Tomislavcity
