Tebi, seonička Kraljice
Čime li nas više sebi mamiš?
Opijeni tobom, u dahu pregazimo najdraže polje, samo da ti se u krilo umilimo. A ti čekaš. Dolje na seoskoj ledini podno crkvice. Bosonoga rijeka žednih duvanjskih duša teče u ušće tvojih ruku. Pod plašt nas skupljaš, grliš i nikome nas ne daš. Kaplje što ti ih skrivene nosimo zauvijek sušiš svojim uvojcima. I cijeli kolovoz miriše po tebi. Mlado ti se lice smiješi, ali šutiš i uživaš jer znaš da te stidljivo molimo za još. Na povratku gore, ovakve neloše, svome Sinu nas tek spomeni i preporuči. A jednoga jutra, draga Kraljice, pod ruku s tobom, Njemu i izruči.
Marko Pašalić/Tomislavcity
